lauda (tal.), tal. nabožna popijevka, od XIII. do u XIX. st. sred. dio tamošnje pučke crkv. glazbe. Postanak se povezuje sa sv. Franjom Asiškim. Laude su njegovale vjerske bratovštine. U početku jednoglasne, poslije troglasne i četveroglasne. Iz lauda što ih je kao popratnu glazbu svojih duhovnih konferencija u XVI. st. u Rimu primjenjivao sv. Filip Neri (skladali su ih, među ostalima, T. L. da Victoria, G. Animuccia, G. P. da Palestrina), razvio se oratorij. Uz rukopise, među izvorima za upoznavanje važna je zbirka Laudi Spirituali, objavljena u Rimu, 1853. U književnosti značajne su laude Jacoponea da Todija. U nas je najpoznatija Šibenska molitva.