grčki jezik, jezik oko 10,5 mil. Grka, u Grčkoj oko 9 mil., na Cipru oko 500 tis. i drugdje. Najstariji grč. tekstovi potječu iz ←XV–←XII. st. i pisani su pismom koje se naziva linearno B. Tako su zapisani kretsko-mikenski tekstovi, sačuvani u arhivima s Krete te iz Mikene i drugih gradova. Pismo linearno B nastalo je od linearnoga A (nije posve pročitano), kojim se na Kreti pisao jedan jezik za koji se pretpostavlja da je bio semitski. Od pisma linearnoga A nastalo je i ciparsko-minojsko pismo (njime se pisao jezik koji se obično naziva eteociparski, za koji je moguće da je bio blizak huritskom), a s njim je povezano i mlađe ciparsko slogovno pismo. Najstariji grč. tekstovi pisani ciparskim slogovnim pismom jesu iz ←VI. st., a većina ih je iz IV. Homerski jezik, iz Ilijade i Odiseje, jezik je iz ←VIII. st., s mnogim starijim slojevima. U tim se epovima opisuju događaji iz ←XII. st., ali ima i dijelova koji se odnose na ←XIV–←XIII. st. Konačna je redakcija epova učinjena u ←VI. st. Najstariji grč. zapisi (grč. pismom) potječu iz ←VIII. st. Grč. pismo vjerojatno je podrijetlom iz Male Azije (a nije, kako se to obično smatra, preuzeto izravno od Feničana); možda je veliku ulogu u nastanku grč. pisma, kakvo nam je poznato, imalo frigijsko pismo. Svakako je više nego vjerojatno da je u tim područjima bilo mnogo međusobnih utjecaja. Grč. dijalekti dijele se na pet grupa; to su arkado-kiprička (u Arkadiji, na Cipru, u Pamfiliji na jugu Male Azije – ti su dijalekti veoma starinski i po nekim crtama srodni mikenskom dijalektu pisanu linearnim B), jonsko-atička, eolska (na Lezbu, u sjev. Anatoliji, na sjeverozapadu Male Azije itd.), sjeverozaadna (Epir, Fokida, Lokrida, Etolija, Akarnanija, Elida, Ahaja) i dorska (Lakonija, Mesenija, Argolida, Korint, Megara i dr.). Pol. ←I. tisućljeća posebno se ističe jonski dijalekt, koji je u posljednjim stoljećima pr. Kr. postao grč. opći jezik (koine; u njemu je i nešto dorskih elemenata). Vremenske granice toga jezika jesu ←IV. st. pa do VI. st. S tim vremenom završava starogrč. jezično razdoblje. Usporedno sa srednjogrčkim, u Biz. Carstvu upotrebljavao se i klas. atički jezik, čiji je nastavak i danas postojeći jezik kathareúousa (katarevusa) – to je zapravo arhaizirani knjiž. jezik. Srednjogrčki jezik (VI–XV. st.) bio je podloga za nastanak jezika demotike (dimotiki), tj. novogrč. jezika (smatra se da povijest novogrčkoga počinje u XIV–XV. st.). Današnji se g. j. može ugrubo podijeliti na dvije skupine dijalekata: na sjev. i juž. (obje potječu od koine, s nešto dorskih elemenata) te na cakonski dijalekt (on nastavlja lakonski), koji se govori na ist. obali Peloponeza.