veljotski jezik, odvjetak dalmatskoga jezika koji se govorio na otoku Krku (jezik viklasun, veljotski Vikla za grad Krk, od lat. civitas vetula “stari grad”; to je dalo tal. ime Veglia) do kraja XIX. st. Osim što je jezikoslovac Mateo Giulio Bartolli (1873–1946) opisao v. j. kako mu je govorio zadnji govornik, Tuone Udaina Burbur (u. 1898), od jezika je ostalo dosta tragova i u toponomastici te nešto i u lokalnim riječima. Npr., u Vrbniku imamo Vanč, što je bilo veljotsko ime za Vrbnik (< lat. vinci šiblje), kod Punta kraj Kanajt (lat. cannetum trska), Košljun otočić pred Puntom (castellione tvrdalj, gradac) itd.