konvencija (lat.), dogovor, ugovor. 1. U društvu, skup običajnih normi koje se ne uređuju prav. aktima, nego se podrazumijevaju kao općeprihvaćena pravila ponašanja i djelovanja u pojedinim situacijama. Narušavanje takvih k. (npr. lijepog ponašanja) društvo sankcionira neprihvaćanjem pojedinaca koji ih čine. Naprotiv, slijepo pridržavanje k. drži se suhoparnošću, nedostatkom originalnosti; konvencionalan čovjek, uljudan ali hladan, ili se ničim ne ističe, pa je nezanimljiv. 2. U međunar. pravu, naziv za međunar. ugovore kojima slobodno pristupaju države, ili pojedine organizacije i ustanove. Za razliku od drugih međunar. sporazuma i ugovora, za k. je karakteristično prethodno kodificiranje općeg predmeta k., čime načelne odredbe postižu neposredan javno-prav. sadržaj, npr. k. o ljudskim pravima, pravu korištenja mora, zračnog prostora, zaštiti kult. baštine, okoliša i dr. Izrada k. najčešće se prepušta međunar. i međudrž. organizacijama i tijelima (UN, Vijeće Europe i dr.), a potpisuju ih subjekti međunar. prava. 3. U polit. životu, obično naziv za statutarno najvažniji skup neke stranke ili organizacije na kojem se donose ključne odluke ili se bira vodstvo, ili oboje; također, skupština, sabor, kongres.