finska književnost. Razvoj finske književnosti započinje djelovanjem Mikaela Agricole, koji 1542. objavljuje prvu knjigu na finskom jeziku “Abecedarij” te molitvenik i prijevod “Novoga zavjeta”. Od tog vremena do 1809, kada se Finska odvaja od Švedske, finski pisci pišu uglavnom na švedskom, a na finskom nastaju samo popularni ili vjerski spisi. Izdvajaju se tek pokušaji J. Cajanusa i E. Sorolainena te potkraj XVIII. stoljeća istraživanja finskoga jezika, folklora i mitologije H. G. Porthana. Nakon odvajanja od Švedske javljaju se domoljubni zanos i zanimanje za finsku jezičnu baštinu, tako da se različiti intelektualci (R. Von Becker, J. J. Nervander, J. W. Snellman, M. A. Castrén, A. I. Arwidsson, E. Lönnrot) počinju baviti prikupljanjem narodnoga pjesništva radi stvaranja podloge finskoga književnog jeziku. Godine 1831. osnivaju Finsko književno društvo Suomalaisen Kirjallisuuden Seura, unutar kojega 1835. Elias Lönnrot objavljuje narodni ep “Kalevalu”, koji je znatno utjecao na formiranje modernoga finskog jezika. Prvu značajniju pojavu u novijoj finskoj književnosti predstavlja pjesnik Aleksis Kivi (1834–1872), s kojim finska književnost dostiže razinu europskih književnih gibanja. Poslije se finska književnost uglavnom nalazi pod utjecajima skandinavske, ruske i drugih zapadnih književnosti te odražava europske literarne tokove. Kao realistički pripovjedači ističu se potkraj XIX. i na početku XX. stoljeća Minna Canth i Juhani Aho. U tom se razdoblju sve više javlja urbana tematika i prisutni su moderniji književni postupci. Među liricima izdvajaju se E. Leino, V. A. Koskeniemi i O. Manninen, a među prozaicima J. Linnankoski, M. Talvio, A. Kallas i J. Lehtonen. F. E. Sillanpää predstavlja vodećega modernističkog pisca (dobitnik Nobelove nagrade 1939), a značajna ostvarenja pišu M. Jotuni i S. Salminen te pisac popularnih povijesnih romana M. Waltari. Prvu polovinu XX. stoljeća obilježili su i U. Kailas, K. Sarkia, H. Hämäläinen, te O. Varhia i pjesnici P. Mustapää (Martti Haavio) i A. Hellakoski. Nakon II. svjetskoga rata izdvajaju se V. Kajava, E. Kivikahos, V. Linna i E. Joenpelto, a u novije vrijeme autori važnih pjesničkih opusa su P. Haavikko i P. Saarikoski, dok među prozaicima značajno mjesto zauzima Veijo Meri.