etrurski jezik, jezik Etruraca (Etruščana, lat. Etrusci, zemlja Etruria < *Etrusia), poznat po mnogobrojnim, ugl. kraćim tekstovima (više od 13 000) iz Etrurije (←VII–←I. st.; jezik ←VII–←VI. st. naziva se staroetrurskim) i iz drugih krajeva, kamo su se Etrurci širili. Iz javne upotrebe nestaje u 20-im god. I. st., a izgleda da je znalaca etrurskoga jezika bilo do II., a možda i do poč. V. st. Etrursko pismo nastalo je od jednoga oblika grčkoga, a sámo je bilo osnovicom latinskoga. Najdulji su sačuvani tekstovi Zagrebačka lanena knjiga (Liber linteus Zagrabiensis, čuva se u Arheol. muzeju), s više od tisuću riječi (zbog ponavljanja to je oko 500 različitih), tegula iz Capue (o. 300 riječi), cipus iz Perugie (o. 130 riječi), tekst iz Magliana (o. 70 riječi) itd. Ukupno je poznato značenje nešto više od stotinjak riječi. Izgleda da je etrurski bio posebna grana (sam je svoja porodica) nostratičke natporodice.