finska umjetnost. Finsko se graditeljstvo razvijalo isprva pod utjecajem njemačko-baltičke potom švedske i ruske kulture, a autohtoni likovni izraz njegovao se stoljećima u pučkoj umjetnosti. Iz XIII. i XIV. stoljeća očuvane su kamene crkve, dvorci i utvrde (Ålandsko otočje, Kema, Turku). U XVII. stoljeću razvija se tip finske drvene crkve križnoga tlocrta s odvojenim zvonikom; tijekom XVIII. stoljeća dominiraju crkve centralnoga tlocrta, a profana arhitektura plemićkoga i građanskoga staleža bliža je srednjoeuropskom graditeljstvu (dvorci u Louhisaariju i Savilahtiju). Potkraj XVIII. stoljeća u klasicističkim se oblicima podižu dvorci, crkve, gradske vijećnice i palače. Početkom XIX. stoljeća nacionalni i kulturni preporod potiče izgradnju; urbanizira se Helsinki u kojem se podiže se zgrada Senata, prvostolnica, kompleks Sveučilišta i drugi javni sadržaji, dok se u drugoj polovini XIX. stoljeća grade brojne ustanove i stambeni kompleksi u historicističkim stilovima. Najznačajniji finski arhitekt je A. Aalto, jedan od začetnika moderne europske arhitekture funkcionalističkog izraza, slijede ga E. Saarinen, E. Bryggman i A. Ruusuvuori, a i kasnija generacija arhitekata bliska je rješenjima toga stila (H. i K. Siren, te Reima i Raili Pietilä). Tijekom srednjega vijeka kipovi se uvoze ili naručuju iz sjeverne Njemačke; tek početkom XVII. stoljeća javlja se prvi domaći majstor (A. Passer). Začetnici finskoga kiparstva jesu klasicisti E. Cainberg i C. E. Sjöstrand; secesijski i simbolistički elementi javljaju se na kipovima V. Vallgrena. Početkom XX. stoljeća W. Aaltonen povezuje autohtonu finsku skulpturu s modernim likovnim izrazima. Suvremeni finski kipari (M. Hartman, E. Hiltunen, M. Aiha, O. Lanu) slijede svjetske tokove. Autohtono pučko dekorativno slikarstvo oživljava se početkom XVII. stoljeća; javljaju se i prvi domaći slikari (J. Neiman, A. Myra i začetnik pejsažnog slikarstva N. Schillmark). Tijekom XIX. stoljeća izdvaja se slikar i kipar A. Gallen-Kallela, predstavnik romantičarsko-nacionalne struje; slika teme iz nordijske mitologije i portrete, slijede ga J. Rissanen, P. Halonen i E. Järnefelt. Početkom XX. stoljeća T. K. Sallinen i M. Collin prihvaćaju fovizam i promoviraju suvremene smjerove u finsko slikarstvo. E. Lydén, S. Vanni i L.-G. Nordström slikaju apstraktno, O. Mäkilä radi nadrealističke, a A. Kanerva ekspresionističke kompozicije. Tijekom 1960-ih razvija se apstraktni ekspresionizam (K. Lehtinen), pop-art (J. Sievänen), u duhu konceptualne umjetnosti radi K. Lehtinen, a potkraj XX. stoljeća u akcijama i intervencijama u prirodi djeluje H. Koskinen. Značajno mjesto u suvremenoj finskoj umjetnosti zauzimaju djela umjetničkoga obrta, s osloncem na bogatu tradiciju u pokućstvu i uporabnim predmetima od drva te stakla; čuveni su stolci od savitljiva drva A. Aalta, koji je zaslužan za afirmaciju finskoga dizajna u svijetu.