estonska umjetnost, spaja tradic. pučke oblike sa zapadnim utjecajima; u doba prihvaćanja kršćanstva poč. XIII. st. podižu se jednostavne crkve i dvorci romaničkog, a potom od XIV–XVI. st. got. stila. U XV. st. Tallinn postaje značajno trg. središte; tada se grade mnoge crkve (prvostolnica sv. Marije, sv. Olav) i javni objekti (grad. vijećnica, palače). Od XVI. do XVIII. st. bitan je utjecaj niz. renesanse, potom dan. baroka i rus. umjetnosti; tijekom prve pol. XIX. st. prevladava neoklasicizam, a u drugoj pov. stilovi. Poč. XX. st. u nac. stilu gradili su fin., a potom i domaći graditelji; oko 1920-ih arhitekti slijede tradicionalizam, neoklasicizam i art nouveau, dok od 1930. prevladava funkcionalizam. Nakon II. svj. rata u duhu internacionalnog stila gradili su estonski arhitekti (A. Kotli, V. Pormeister), a od 1970-ih T. Rein, P. Jänes i dr. slijede suvr. smjerove arhit. izričaja. Najstarije skulpture, ugl. kipovi s portala i raspeća, potječu iz romanike i gotike. Kroz XV. i XVI. st. nastaju izrezbareni got. oltari; renesansa je zastupljena najčešće na memorijalnoj i spomeničkoj plastici, a barok u štuko dekoracijama na propovjedaonicama, oltarima i palačama. Početak slikarstva u Estoniji započinje utemeljenjem risarske škole u Tartuu (1830) na poticaj neoklasicističkih slikara K. A. Senffa i A. M. Hagena; poslije slikari slijede romantizam i bidermajer, a među najznačajnije slikare toga doba spadaju G. A. Hippius i G. von Kügelgen. Poč. XX. st. slikari se školuju u eur. središtima (A. Laikmaa i K. Raud), a po povratku rade u nacionalno-romantičarskom duhu portrete, krajolike i pov. kompozicije. Od 1910. do kasnih 1930-ih estonski slikari slijede suvr. eur. pravce: portrete radi N. Triik, K. Mägi slika u duhu ekspresionizma, postimpresionistički slikaju A. Johani, K. Liimand; u vrijeme sovj. okupacije prevladava socijalist. realizam. Liberalizacijom od 1970. i osamostaljenjem 1991. avangardna strujanja sve su prisutnija u slikarstvu (P. Mudist, J. Palm, L. Sarapuu, J. Arro i dr.).