turski jezik (türkçe), jezik iz turkijske skupine jezika, u kojoj je dio jugozap. ili oguske podskupine (u kojoj su još azerbajdžanski, turkmenski, gagauski i dr.). Govori se u Turskoj, koja ima više od 70 mil. st. (i ukupno više milijuna pripadnika manjina: Kurda o. 1/5 stanovništva, Čerkeza, Roma, Arapa, Grka, Armenaca, Židova, Bošnjaka i dr.), te na sjeveru Cipra (o. 150 000 starosjedilaca i više od 100 000 doseljenika iz Turske), u Bugarskoj (o. 700 000, gotovo 1/10 stanovništva), Grčkoj (nekoliko desetaka tisuća), Makedoniji (o. 78 000, što je oko 1/25), Rumunjskoj, Azerbajdžanu, na Kosovu; više milijuna Turaka živi u iseljeništvu u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Austriji itd. Do 1920-ih godina nazivao se osmanly (osmanli), odatle i naš naziv osmanlijski (i osmanski; po Osmanu i njegovoj dinastiji). Staroosmanlijski jezik ili staroturski jest jezik XIII–XIV. st., srednji do sredine XIX. st.; bogata književnost i uopće pismenost u svim razdobljima, također i za narode pod osman. vlašću, najbogatija od druge pol. XV. st. (od osvajanja Konstantinopola/Bizanta). Pisao se arap. pismom, od 1928/29. po ideji Kemala Atatürka (za modernizaciju zemlje) prešlo se na latinicu (i ona je uzor za azerbajdžansku latinicu). Za narode pod tur. vlašću ili utjecajem, tur. je jezik izvor za mnoge posuđenice, također i posrednik za inojezične riječi. Tako i mi imamo turcizme (neki su od njih u tur. jeziku arabizmi, riječi preuzete iz arapskoga). Važna značajka tur. jezika (kao i drugih turkijskih te još nekih jezika, npr. mađarskoga, finskoga, baskijskoga i dr., i npr. esperanta) jest aglutinacija, dodavanje, “lijepljenje” sufiksa i u gramatici i u tvorbi riječi, usp. göz “oko”, gözler “oči”, gözüm “moje oko”, gözlerim “moje oči”, gözlük “naočale” (usp. đozluci), gözlemek “promatrati” itd. Druga važna značajka jest samoglasnička harmonija (slična je i u mnogim drugim jezicima), po kojoj će se samoglasnik sufiksa odabrati u skladu sa samoglasnikom riječi na koju se sufiks dodaje, npr. ev “kuća”, mn. evler, gül “cvijet” (usp. turcizme đul, đulabije), mn. güller, yol “put”, mn. yollar, sokak “ulica” (usp. sokak, ćorsokak), mn. sokaklar, itd.