njemački jezik, pripada germ. skupini indoeur. jezika. Oblikovao se u V–XI. st. od raznih dijalekata – franačkoga, alemanskoga, bavarskoga, hatskoga, turinškoga itd. Prvi pisani spomenici njemačkoga (starovisokonjemačkoga) potječu iz VIII. st.; srednjovisokonjemačko razdoblje jest XI–XIV. st. Rani novovisokonjemački jest jezik XIV–XVI. st. (Visokonjemački jesu juž. njem. dijalekti, za razliku od dijalekata sjev. Njemačke – donjonjemačkih, niskonjemačkih dijalekata, koji su u genetskolingvističkom smislu drugi jezik, blizak nizozemskomu). Jezik se govori u Njemačkoj, Francuskoj (Alsace-Lorraine), Austriji, na S Italije (pripadnici austr. manjine žive u Juž. Tirolu/Alto Adigeu), u Švicarskoj (Schweizerhochdeutsch; od gornjoalemanskih dijalekata razvio se Schwyzertüütsch, koji se podosta razlikuje od visokonjemačkoga) i u iseljeništvu (u SAD-u i drugdje). Luksemburški jezik (Letzebrugesch) pripada mozelskofranačkoj skupini zap. srednjonjem. dijalekata. Jidiš je jezik Židova (u SAD-u, Izraelu, Lat. Americi, Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji i drugdje; prije II. svj. rata i genocida nad Židovima bilo je o. 11 mil. govornika); osnova mu je nastala u XII–XIII. st. u njem. gradovima, kao mješavina nekih srednjonjem. i južnonjem. crta. U njemu ima utjecaja slav. i semitskih (hebrejskih i aramejskih). Od XVI. st. jidiš se proširio u Poljsku, Litvu i u istočnoslav. zemlje te na Balk. poluotok. U Zapadnoj je Europi polako ustuknuo pred domaćim jezicima većine. U Hrvatskoj se jidišem govorilo u žid. zajednicama prije II. svj. rata.