kinesko pismo, nastalo je u ←II. tisućljeću, isprva kao jedna vrsta “slikovnoga” pisma. Dio fonoideograma naslijeđen je iz jinskoga razdoblja (dinastija Yin, druga polovina ←II. tisućljeća), no većina ih je nastala početkom i sredinom ←I. tisućljeća. Naročito je za to pisanje bilo važno stvaranje takva zajedničkoga pisanog jezika, koncem ←III. stoljeća, u vrijeme dinastije Qin.
Osim tradicionalnim kineskim pismom, kineski se jezik (mandarinski) može pisati i latinicom, pînyînom (sustav hanyu pînyîn “fonetski alfabet hanskoga jezika”, pînyîn zěmu fonetsko slovo). To je danas pomoćni pravopisni sustav, uveden 1949, vlada ga je predložila 1958, i kojim se od 1978/79. piše i drugdje (na primjer imena na zemljopisnim kartama). U XIX. stoljeću nastao je sustav latiničnoga pisanja Thomasa Francisa Wadea i Herberta Allena Gilesa (W.-G.), koji se i danas rabi na Tajvanu i izvan Kine. Za primjer razlikâ, neka posluže ovi parovi poznatijih imena (W.-G.–pinyin, bez obilježavanja tonova): dinastije Hsia–Xia, Chou–Zhou, Ch’in–Qin, Chin–Jin, T’ang –Tang, Yüan–Yuan, Ching–Qing itd.; carica Tz’u-hsi–Cixi; političari Sun Jat-sen – Sun Zhongshan, Chiang Kai-shek – Jiang Jieshi, Mao Tse-tung – Mao Zedong; gradovi Peiching–Beijing (hrv. Peking), Kwangtung–Guangdong (hrvatski: Kanton), T’aipei–Taibei itd.