talijanski jezik, jezik iz romanske skupine indoeur. jezika. Prvi tekstovi potječu iz X. st. Na njemu se znatnije piše od XII., a u XIV. st. doživljava procvat (Dante, Petrarca, Bocaccio), i otad se tal. standardni jezik temelji na toskanskom dijalektu Firence (današnji se firentinski razlikuje od standardnoga jezika). Po jednoj podjeli tri su skupine dijalekata: sjeverna s galskoromanskim narječjima (ligursko, pijemontsko, lombardsko, emilijansko) i venec. dijalektom; srednja (narječja toskansko, umbrijsko i romansko-toskansko u nekim se podjelama izdvaja kao posebno), južna s napuljsko-kalabrijskim narječjima (abruceško, kapitanatsko, puljiško, napuljsko, kalabrijsko) i sicilskima. Tal. jezikom govori o. 63 mil. ljudi, i to u Italiji (gdje ima zajednica kojima on i nije prvi jezik, nego su to furlanski, sardski, albanski, grčki, njemački i dr., do slovenskoga i moliškoga hrvatskoga), na Korzici (to je poseban dijalekt, blizak toskanskom; ima više od 100 000 govornika, po nekim procjenama i do 400 000), u San Marinu, juž. Švicarskoj, Francuskoj, Sloveniji, Hrvatskoj i drugdje (te u iseljeništvu u SAD-u, Argentini itd.). U Hrvatskoj (ugl. u Istri i Rijeci) ima oko 21 000 Talijana. Jedan ih malen dio živi u Slavoniji (Daruvar, Pakrac). Malene enklave deklariranih Talijana smjestile su se u doba Austro-Ugarske i u sjev. Bosni. Tada su došli i u Slavoniju. U mjestima na zap. obali Istre nekoliko stotina ljudi – u Rovinju, Balama, Fažani, Vodnjanu, Galižani, Šišanu – govori istroromanskim jezikom (istriotskim), koji je izravan nasljednik istarskoga latinskoga. Istroromanski je dugo vrijeme pod utjecajem mletačkoga (venecijanskoga) talijanskoga. Na rovinjskom i vodnjanskom postoji mala književnost. Istroromani se narodnosno izjašnjavaju kao Talijani, i jezik kulture danas su im talijanski i hrvatski.