samizdat (rus.), samoizdanje, publikacija koju izdaje sam pisac, u principu ilegalno. Termin se ponajprije odnosi na masovnu pojavu opozicijskih (disidentskih) publikacija u bivšem Sovjetskom Savezu (od ranih 1960-ih). Iako nastala u poststaljinsko doba, takva je djelatnost i dalje predstavljala kazneno djelo „antisovjetske propagande“ (čl. 70. Kaznenog zakona) sve do objave Gorbačovljeve „glasnosti“ pol. 1980-ih. Kao samizdati objavljivana su pojedina nepoželjna književna djela (M. Bulgakova, A. Solženjicina, J. Brodskog, V. Šalamova i dr.), političko-književni časopisi (Sintaksis, Sfinga i dr.), kao i gotovo redoviti izvještaji organizacija za zaštitu ljudskih prava (Kronika tekućih događaja i dr.). Premda je mnogo ljudi sudski kažnjavano zbog autorstva ili širenja takvih samizdata, njihovo raspačavanje prema načelu – uzmi, pročitaj, umnoži i daj drugima – dosezalo je, po službenim procjenama, milijunske naklade. Drži se, međutim, da su neki samizdati, s obzirom na sveupućenost moćne političke policije, imali i diskretnu potporu liberalnih dijelova službenih krugova.