elektronička (elektronska) glazba, glazba strukturirana od zvukova proizvedenih ili obrađenih elektroničkim putem. Omogućena je pronalaskom elektronske cijevi, tonskih generatora i magnetofona. Pokušaji proizvodnje elektroničkih zvukova počeli su u SAD-u i Kanadi 90-ih godina XIX. stoljeća, početkom 1920-ih u Njemačkoj i 1930-ih u SSSR-u. Razvoj elektroničke glazbe išao je ukorak s razvitkom telefona, zvučnika, mikrofona, magnetofona, filmske zvučne vrpce, oscilatora, zvučnih filtara, gramofona, a za sam su razvoj važni rezultati istraživanja u elektroničkim studijima od početka 1950-ih godina (u Kölnu, Milanu, Tokiju, Londonu, Varšavi, Parizu, na Sveučilištu Columbia u New Yorku). Studiji su u prvo vrijeme bili opremljeni: a) generatorom sine-tonova (sinusoidni tonovi), b) generatorom bijelog zvuka, c) filtrima zvuka, d) ring-modulatorima, e) magnetofonima promjenjivih brzina. Stvaralački proces počinje snimanjem na magnetofonsku vrpcu zvukova proizvedenih elekroakustičkim napravama i/ili preobrazbom (zvučni filtri) drugoga zvučnog/tonskog gradiva, nastavlja se sređivanjem tako dobivene građe i njezinim ugrađivanjem u skladbu. Zbog toga se elektronička glazba naziva još i glazba za vrpcu i na određeni je način bliska → konkretnoj glazbi. Prvi je primjer tako stvorene glazbe Imaginary Landscape I. J. Cagea (1939), a najpoznatija djela 1950-ih godina stvorili su H. Eimert (Fünf Stücke), K. Stockhausen (Gesang der Jünglinge), E. Křenek (Spiritus Intelligentiae Sanctus), L. Berio (Mutazioni), B. Maderna (Nocturno).