zvono
zvono 1. Šuplje kovinsko tijelo (najčešće od bronce) u obliku izvrnute kupe, koje proizvodi zvuk kad je udareno iznutra batom ili čekićem izvana; služi magičnim (tjeranje duhova), kultnim (poziv na molitvu, sprovod) i signalnim svrhama (uzbuna). Poznato kod primitivnih naroda i u predant. az. kulturama (zvono iz Ninive); spominje se u Bibliji. U kršć. obredu upotrebljava se od VII. st. (Filians-Bell u Edinburghu). Tehnika lijevanja zvona dosegnula je vrhunac u XV. st. 2. Idiofono glazbalo, obično u obliku lijevka s otvorom okrenutim prema dolje. Ton se proizvodi udaranjem batom po površini. Visinu osnovnog tona i boju tona određuje materijal, veličina i oblik zvona. Najstariji su primjerci kineski (←II. st.).