Afganistan

Afganistan, država u jugozapadnom dijelu središnje Azije, graniči s Iranom na zapadu, Turkmenistanom, Uzbekistanom i Tadžikistanom na sjeveru, Kinom na krajnjem sjeveroistoku te s Pakistanom na istoku i jugu; nema morske obale.

Prirodna obilježja

Kabul, bazar

Dolina Bamian

Afganistan je pretežito planinska zemlja. Kroz središnji dio, u smjeru jugozapad-sjeveroistok, pruža se Hindukuš, koji je dio himalajskoga planinskog sustava i u kojem se nalazi najviši vrh Afganistana, Koh-i Navshakh (7485 m). Visoke i surove planine s vrhovima pod vječnim snijegom ispresijecane su uskim i dubokim dolinama povezanim visokim planinskim prijevojima na oko (ili preko) 3000 m. Među strateški najvažnije spadaju Šebarski prijevoj (Kowlat-e Shebar), 2987 m, sjeverozapadno od Kabula, i Khyberski prijevoj (Kotal Khaibar), na 1030 m, koji vodi prema Indijskom potkontinentu. Hindukuš se u jugozapadnom dijelu lepezasto grana u nekoliko planinskih lanaca. Sjeverno od Hindukuša su rubni dijelovi Turanske nizine prosječne visine 600 m, blago nagnuti na sjever prema graničnoj rijeci Amu-Darji; razmjerno najplodniji dio Afganistana obrađen i gušće naseljen. Na jugozapadu je područje visokih ravnjaka (oko 900 m), polupustinja i pustinja od kojih je najveća pješčana pustinja Rigestan. Klima je oštra kontinentalna s velikim razlikama ljetnih (oko 30 °C) i zimskih temperatura (0–5 °C); u planinama znatno niže (do -30 °C). Općenito malo oborina (oko 350 mm), nešto više u planinama, povećanje prema sjeveroistoku koji zahvaća ljetni monsun. U južnim dijelovima oskudna vegetacija, polupustinje i pustinje; u nižim planinskim područjima stepe, a u višim šume, pretežito crnogorica, a zatim planinske goleti. Većina rijeka izvire u središnjemu planinskom području. Helmand (1150 km) teče na jugozapad, važna je za natapanje, a nestaje u močvarnom području s povremenim jezerom uz iransku granicu. Tokovi na sjevernoj strani Hindukuša ulijevaju se u Amu-Darju (slijev Aralskog jezera) ili u rijeku Hari (Harirud) koja nestaje u Karakumu. Kabul je jedina veća rijeka s vanjskim otjecanjem, teče na istok i ulijeva se u Ind.

Stanovništvo

nomadi na Hindukušu

nomadsko naselje Pathana u blizini Kabula

Modra džamija u Mazar-e-Sharifu

Oko polovicu stanovnika Afganistana čine Paštuni (južni i istočni dio), zatim slijede Tadžici (sjever i sjeverozapadno područje), Uzbeci (sjeverni Hindukuš), Turkmeni, Hazarijci i dr.; više od 10% stanovnika su nomadi ili polunomadi. Islam je službena religija, a većina stanovnika su suniti. Najnaseljenija su područja uz rijeke, većina pučanstva živi na selu, a samo 1/5 je gradsko stanovništvo. Uz Kabul (na 1800 m n. m.), najveći gradovi su Kandahar, Herat, Mazar-e-Sharif, Jalalabad i Konduz. Početkom 1980-ih stanovništvo Afganistana se smanjivalo zbog ratnog stanja i brojnih izbjeglica. Krajem desetljeća pad je zaustavljen, a u razdoblju 1990–97. bilježi se porast, najviše kao rezultat vrlo visoke stope rodnosti (preko 5%). Od 1992, zbog građanskog rata, ponovno se povećava smrtnost i broj izbjeglica; procjenjuje se da je u izbjeglištvu (Iran, Pakistan) više od 2,5 milijuna stanovnika, uz 0,5–1 milijun izbjeglica unutar zemlje. Oko 40% stanovništva mlađe je od 15 godina, a samo 4,5% je starijih od 60 godina; očekivano trajanje života je samo 45 godina. Nepismenih je 70%, osnovnu školu polazi manje od polovine dječaka i tek 15% djevojčica.

Gospodarstvo

Afganistan je i prije ratnih zbivanja bio siromašniji od okolnih zemalja, a većina infrastrukture bila je izgrađena stranom pomoći. Sovjetska invazija 1979. i građanski rat 1990-ih učinili su Afganistan jednom od najsiromašnijih zemalja svijeta s procijenjenim nacionalnim dohotkom od oko 200 USD/stanovniku. Rat je donio pad poljoprivredne proizvodnje, pojavu gladi, razaranje infrastrukture i stagnaciju industrije. Politička nestabilnost i sukobi, nedostatak kapitala, visok prirodni porast i niska obrazovanost stanovnika glavna su kočnica izlasku iz teškoća. Većina stanovnika bavi se poljoprivredom u kojoj prevladava polunomadsko ili nomadsko stočarstvo (ovce, koze, goveda); polovina obrađenih površina se natapa, uzgajaju se pšenica, kukuruz, riža, pamuk i voće. Stočarstvo je, osim u prehrani, važno i kao izvor industrijskih sirovina (poznati karakul i druga koža, vuna). Najznačajnije rudno bogatstvo je plin u sjevernim dijelovima zemlje (daje preko polovice vrijednosti izvoza), zatim nešto ugljena na sjevernim padinama Hindukuša, željezna ruda, bakar, olovo i cink te različiti nemetali, ali je eksploatacija slaba. Znatan hidropotencijal samo je djelomično iskorišten (u području Kabula i Jalalabada); zbog sezonskoga karaktera tokova potrebne su brane i akumulacije. Industrija počiva na preradi poljoprivrednih proizvoda (pamuk, koža, vuna), a u novije vrijeme proizvodnja umjetnoga gnojiva u Mazar-e-Sharifu (plin); velik udio tradicionalnih obrta. U svjetskoj trgovini udio Afganistana je zanemariv; glavni izvozni proizvod je plin, a slijede voće, tepisi, vuna i koža. Uvoze se industrijski proizvodi, hrana i naftne prerađevine. Glavni partneri: sjeverni susjedi i Zapadna Europa, a uvozi se i iz Japana. Afganistan nema željezničkih pruga, a i cestovna mreža je slabo razvijena, nešto bolje na sjeveroistoku gdje prolaze tranzitne veze prema Pakistanu i Indiji. Međunarodne zračne luke su u Kabulu i Kandaharu.
Najveći je udio zaposlenih (69%) u poljoprivredi.
Uvoz (1991) 411 mil. USD
Izvoz (1991) 140 mil. USD

Povijest

budistički samostan u Bamianu, ←VI–V. st.

Područje današnjeg Afganistana naseljeno je već od paleolitika. Od ←VI. stoljeća bio je u sastavu države Ahemenida, a ←329. osvojio ga je Aleksandar Veliki. Sasanidi su u III. stoljeću zauzeli zapadni dio Afganistana, a od VII. stoljeća njegov južni dio došao je pod vlast Arapa, čime započinje ubrzana islamizacija. Od sredine IX. stoljeća bio je pod vlašću pojedinih perzijskih i turskih dinastija, a u XIII. stoljeću uslijedili su mongolski upadi. Vlast Timurida u XV. stoljeću obilježena je kratkotrajnim prosperitetom Afganistana. U XVI. stoljeću podijeljen je između Perzije, Države Velikog Mogula i Uzbečkoga kanata. Utemeljitelj suvremenog Afganistana bio je Ahmad Šah Durrani, a neovisne kneževine ponovno je ujedinio emir → Dost Mohammad Han 1826–63. U to vrijeme Afganistan postaje prostor sukoba Britanaca i Rusa. Prvi britansko-afganistanski rat izbio je 1838–42. Šer Ali Han, sin Dosta Mohammada, izgubio je vlast nakon II. britansko-afganistanskog rata 1878–80. koji je izbio zbog jačanja ruskog utjecaja u Afganistanu. Potkraj XIX. stoljeća → Abdurrahman Han (1880–1901) prihvatio je britansku kontrolu vanjske politike Afganistana, a Indiji je ustupio dio teritorija do takozvane Durandove linije. Rusija je 1907. priznala britanski utjecaj u Afganistanu. Tijekom I. svjetskoga rata Afganistan je ostao neutralan, a poslije rata kralj → Amanullah Han (1919–29) proglasio je neovisnost Afganistana i zauzeo područja iza Durandove linije, što je izazvalo treći rat s Britancima. Velika Britanija je, mirovnim ugovorom u Ravalpindiju, priznala neovisnost Afganistana. Godine 1923. donesen je prvi ustav, država je modernizirana, te je uvedeno svjetovno sudstvo. Nakon svrgavanja Amanullaha Hana, vlast je preuzeo Mohamed Nadir Šah, a 1933. njegov sin → Zahir Šah. I u II. svjetskom ratu Afganistan je bio neutralan. Afganistan je član UN-a od 1946. Od 1947. do kraja 1960-ih uslijedili su sukobi s Pakistanom zbog afganistanskog podupiranja neovisnosti pakistanskoga dijela Paštunistana. Godine 1973. general → Mohamed Daud Han državnim udarom svrgnuo je kralja Zahira Šaha, te je proglašena republika. Godine 1978. ljevičarski i prosovjetski časnici, provoditelji radikalnoga antiislamističkog i socijalističkog programa, izvršili su puč. Uslijedile su pobune, državni udari u rujnu i prosincu 1979, a potom i sovjetska intervencija potkraj prosinca 1979. Sovjeti su uspostavili nov režim na čelu s →  Babrakom Karmalom, kojemu su otpor pružali islamski ustanici (mudžahedini). Oni su bili podijeljeni prema plemenima i vjeri u 15 većih skupina, a podupirale su ih muslimanske zemlje, Kina i SAD. Rat je izazvao iseljavanje 5 000 000 Afganistanaca u Pakistan i Iran. Godine 1988. postignut je sporazum o povlačenju sovjetske vojske iz zemlje (procjenjuje se da je u ratu protiv Sovjeta poginulo više od milijun ljudi; sovjetska vojska priznala je gubitak 14 500 vojnika). Uslijedio je građanski rat između pojedinih skupina mudžahedina. Godine 1992. Kabul su osvojili mudžahedini Ahmeda Šaha Masuda, a za predsjednika je izabran Burhanudin Rabani. Time se na vlasti učvrstila tadžička strana, jer su kralj i četvorica predsjednika u razdoblju 1972–92. bili Paštuni. Sredinom 1994. u Kandaharu je osnovan političko-vjerski fundamentalistički pokret Taliban (poučavatelji islama) na čelu kojega je bio mula Muhamed Omar. On je okupljao uglavnom Paštune, većinom sunite, a potporu je imao u Pakistanu (vojnu) i Saudijskoj Arabiji (novčanu). Njegovi su članovi (talibani) nakon višemjesečnoga granatiranja u rujnu 1996. zauzeli glavni grad → Kabul i osnovali Islamski Emirat Afganistan, koji su priznali samo Pakistan, Saudijska Arabija i → Ujedinjeni Arapski Emirati. Talibanski režim uveo je stroge šerijatske zakone, sustavno je kršio ljudska prava, podupirao je islamističke ustanike u Čečeniji i Kašmiru. Na sjeveru Afganistana, na oko 10% ukupnoga afganistanskog teritorija, organizirana je protutalibanska koalicija (Sjeverni savez) koju su podupirali Iran i Rusija. Budući da je talibanski režim pružio utočište članovima Al-Qaide, nakon terorističkih napada na New York i Washington 11. IX. 2001. SAD je sa saveznicima izveo invaziju na Afganistan. Potkraj 2001. talibanski režim je pao, uspostavljena je nova afganistanska vlada na čelu s Hamidom Karzaijem (potvrđen za predsjednika države na izborima 2004. i 2009), a Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je ISAF (engleski: International Security Assistance Force), vojnu postrojbu sastavljenu od pripadnika oružanih snaga iz više zemalja članica NATO-a (i iz Hrvatske) sa zadaćom obučavanja afganistanske vojske i policije kako bi pripomogle normalizaciji stanja u zemlji. Uspostavljene su demokratske institucije i stvoreni preduvjeti za mirnodopski razvitak, ali ni nakon 10 godina talibani nisu u potpunosti poraženi i atentatima i samoubilačkim akcijama koče taj razvitak.