albanska književnost, najstariji književni dokumenti na albanskom jeziku potječu iz XV. stoljeća. Prvo tiskano djelo je Meshari (Misal) Gjona Buzukoa iz 1555, na gegijskom narječju, kojim mnogobrojna djela piše i Pjetër Budi (1566–1623). Prvi leksikograf i folklorist Frang Bardhi (1606–43) napisao je Dictionarium latino-epiroticum (1635) s oko 5000 riječi. Pjetër Bogdani piše na latinskom i albanskom narodnom jeziku te utječe na formiranje književnog jezika. U XVIII. stoljeću u gradovima Vospokoji, Elbasanu, Beratu i Janjini pojavljuje se mnoštvo djela leksikografskog i vjerskog tipa na grčkom pismu ili čak na originalnim abecedama. Theodor Kavalioti objavljuje udžbenik Protopeirias grčko-rumunjsko-albanskim rječnikom, a slično djelo izdaje i njegov učenik Mjeshtri Dhanil Haxhiu (Magister Daniel) 1802. Konstantin Berati sastavio je dva albansko-grčka rječnika i abecedu od 37 znakova, a na pismu od 53 znaka pisao je svoje prijevode Theodor Haxhifilipi (Dhaskal Todhri). U XVIII. i XIX. stoljeću razvija se tzv. književnost bejtedžija, pisana arapskim pismom. Nezim Berati-Frakulla, Sulejman Naibi i Hasan Zyko Kamberi opjevaju žensku ljepotu i ljubavne zgode, dok se religijskim motivima i domaćim folklorom koristi Muhamet Kyçyku-Cami (1784–1844). Prvi albanski ep Hadikaja napisao je Dalip Frashëri, a njegov brat Shahin Frashëri ep Myhtarnameja. Među važnije aljamiado pisce ubrajaju se i autori s Kosova, iz Crne Gore i Makedonije: Tahir-efendi Boshnaku (Dar, 1835), Rexhep Voka (Razmišljanja, 1911), Hafiz Ali Ulqinaku, Tahir Popov, Haxhi Ymeri Lutfi Pacarizi (1871–1929) i Šejh Hilmi Maliqi (1856–1928, Divan). U to vrijeme znatno je djelovanje pjesnika iz albanskih kolonija na jugu Italije: Nikolle Brankatija (1675–1741), Nikolle Filjae (1691–1769), Nikolle Ketae (1742–1803) i Jula Varibobae. U XIX. stoljeću pod utjecajem romantizma te uz jačanje oslobodilačkog pokreta dolazi do preporoda (tzv. Rilindje) u albanskoj književnosti, a nosivi motivi postaju albanska prošlost i Skenderbegova herojstva. Vodeći su italo-albanski pisci Jeronim de Rada (1814–1903), autor idile Milosaova pjesma, Anton Santori (1819–1894), koji piše prvu albansku dramu Emira, Gavril Dara ml. (1826–85) te pjesnici Zef Serembe (1843–1901), Vincenz Stratikoi (1822–86) i Zef Sqiroki (1865–1927). U Grčkoj prosvjetiteljski djeluju Marko Bocari (Botsaris), Anastas Kullurijoti, Panajot Kupitori, a i u samoj Albaniji osnivaju se mnogobrojna kulturna društva. Važnu će ulogu imati i albansko carigradsko prosvjetno društvo (1879), unutar kojeg se ističu Sami Frashëri, Vasa Pashko i Jani Vreto. Na različitim pismima piše se sve do dogovora o latiničnom pismu u Bitolju 1908. Oblikovanju jedinstvenog albanskog jezika posebno pridonosi Konstantin Kristoforidhi (1830–1895) opširnim albansko-grčkim rječnikom i prijevodima Biblije. Kao začetnik novije književnosti javlja se Naim Frashëri (1864–1900), a važniji autori tog razdoblja su Ndre Mjeda (1866–1937), Mihal Grameno, Foqion Postoli, utemeljitelj realizma Andon Zako-Cajupi (1866–1930), rodoljubni pjesnici Filip Shiroka, Luigj Gurakuqi i Hile Mosi te Asdren (1872–1947), koji tematizira onodobno socijalno stanje. Jedan od najpoznatijih albanskih književnika Gjergja Fishte (1871–1940) pisao je romantičnu epiku te liriku i satiru. U tom razdoblju vrjednija ostvarenja pišu Faik Konica (1875–1941) i Fan Noli (1882–1965), poznat po prijevodima europske klasike. U međuratnom razdoblju značajne su pjesme i proze Migjenija (Millosh Gjergj Nikolla, 1911–38), poema Hanko Halla Alija Asllanija, komedije Kriste Floqija, drame Etehema Haxiademija, lirika Lasgusha Poradecija, proza i kritika Mitrusha Kutelija, lirika i novele Ernesta Kolipija te poezija i proza Martina Camaja. Nakon II. svjetskog rata javljaju se nova imena: Sterjo Spasse, Haki Stermilli, Quemal Stafa i Lame Kodra, koji opisuju ratna i revolucionarna događanja. Među važnije autore novije albanske poezije ubrajaju se Aleks Caci, Shefqet Musaraj, Llazar Siliqi, Andrea Varfi, Nonda Bulka, Nexhat Hakiu, Mark Gurakuqi, Vedad Kokona, Tonin Miloti, Syrja Minarolli i Drittero Agolli. Među dramatičarima ističu se Kole Jakova, Selman Vaqari i Ibrahim Uruqi, a kao novelisti i romanopisci poznatiji su Sotir Andoni, Fatmir Gjata, Dhimitër Shuteriqi, Petro Marko, Myslim Canaj te Thoma Kacori, dok su u posljednje vrijeme svjetsku slavu postigla prozna djela Ismaila Kadarea.