Aleksandrijska knjižnica, najveća knjižnica Staroga svijeta; sagradio ju je u ←III. stoljeću Ptolemej I. Soter po savjetu Demetrija Faleronskog, a znatno proširio njegov sin Ptolemej II. Filadelf usmjerivši se na sakupljanje svih knjiga napisanih na grčkome kao i grčkih prijevoda značajnih djela autora izvan grčkoga kulturnoga kruga. Glavna knjižnica, koja se nalazila u muzeju (Museionu), centru znanosti o knjizi i knjižarstva toga vremena, zapaljena je ←47. godine; manja, “kći” knjižnica smještena u Serapeju (Serapeionu), hramu grčko-egipatskog božanstva, čuvala je duplikate; uništena 391. kada je srušen hram. Knjižnica je posjedovala nekoliko desetaka tisuća djela napisanih, prema izvorima, na oko 500 000 do 700 000 svitaka. Upravitelji su bili geograf i matematičar Eratosten, filolog Aristofan iz Bizanta, astronom Aristarh te gramatičar Zenodot iz Efeza i pomoćnik mu pjesnik Kalimah, koji je ostavio djelo Tablice (Pinakes), neku vrstu retrospektivne biobibliografije koja je, čini se, služila i kao katalog.