Andrić, Ivo, hrvatski i bosanski književnik (Dolac, kraj Travnika, 10. X. 1892 – Beograd, 13. III. 1975). Školovao se u Višegradu, Sarajevu, Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu. Zbog članstva u Mladoj Bosni zatvoren za vrijeme I. svjetskog rata. Od 1920. do 1941. u diplomatskoj službi u Rimu, Bukureštu, Grazu, Parizu, Madridu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu. Prve književne radove objavljuje 1911. u Bosanskoj vili i Vihoru, a 1914. zastupljen je u antologiji Hrvatska mlada lirika. Domoljubna poezija spaja se poslije s lirskim propitivanjem temeljnih životnih pitanja, napose u zbirkama Ex ponto (1918) i Nemiri (1920). Poslije uglavnom piše prozu, u kojoj realistički opisuje povijesni i kulturni život Bosne. Njegove glavne odlike su stilska dorađenost, vještina psihološkog portretiranja te obrada egzistencijalne problematike, kao i naturalistička uvjerljivost. U romanima i novelama vrlo se često koristi kronikama i povijesnim činjenicama, koji u Andrićevoj prozi čine temelje jednoga mitologiziranog svijeta Bosne i njezinih ljudi. Dobitnik Nobelove nagrade 1961. Njegove knjige prevođene su na mnoge svjetske jezike. Glavna djela: Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924; II, 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na Drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960), Znakovi pored puta (1976). Sabrana dela 1–16 izašla su 1963–76.