Babilon (hebrejski: babel dveri gospodnje), grad na donjem toku Eufrata (južno od današnjeg Bagdada), drevna prijestolnica → Babilonije. Osnovali su ga Sumerani (←IV. tisućljeće). Najveći procvat i položaj gospodarskog i kulturnog središta Prednje Azije postiže u doba cara Hamurabija (od ←1729. do ←1686). Porušio ga je asirski vladar Sanherib (←689), preplavivši razvaline grada vodama Eufrata. Obnavlja ga Asarhadon (←681), razara Asurbanipal (←648), ponovno ga podižu Nabopolasar i Nebukadnezar II. (od ←605. do ←562). Perzijski kralj Kir zauzima ga ←539. Od ←V. stoljeća postupno gubi dotadašnje značenje, a konačnu propast doživljava u doba Sasanida (226–651). Na osnovi arheoloških istraživanja od kraja XIX. stoljeća i opisa iz starog vijeka, u doba najvećeg uspona ima pravokutni izgled; osam gradskih vrata i osam širokih ulica, brojne palače, hramovi (hram Esangila posvećen Marduku); zigurat Etenenanki, stepeničasti toranj s hramom Marduka (babilonski toranj), nepravilna četverokutna građevina sa svodom (Semiramidini viseći vrtovi, jedno od sedam svjetskih čuda) i dr. Babilon se koristi i kao općenit simbol za multikulturalnu i multietničku metropolu u kojoj istodobno zajednički život dijeli više naroda, vjera i jezika. Katkada označava i veliku urbanu cjelinu iskvarenu porocima i nemoralom.