bubanj
bubanj 1. Najraširenije glazbalo iz grupe udaraljki. Sastoji se od šupljega drvenog ili metalnog valjka različita promjera i duljine/visine, preko čijih je otvorenih strana napeta koža. Zvuk neodređene visine proizvodi se udaranjem rukom ili raznim batićima, značajke zvuka (visina, boja, snaga) uvjetovane su materijalom od kojega je načinjen. Jedno od najstarijih glazbala (prikazi na sumerskim spomenicima), u brojnim inačicama zastupljen je u pučkoj glazbi širom svijeta, no služi i u neglazbene svrhe. U umjetničkoj glazbi naših dana u uporabi su tri vrste bubnjeva. Veliki bubanj ima valjak promjera 80–100 i visinu oko 40 cm, membranu od teleće kože o koju se udara kratkim drvenim batićem s glavom omotanom pustom ili kožom. Zvuk mu je dubok, mukao, uz isticanje ritma može oponašati grmljavinu, topovske pucnjave i sl. Oko 1780. preuzet je iz janjičarske glazbe. Dionica mu se bilježi samo na jednoj crti s notama ritmičke vrijednosti. Mali bubanj ima drveni ili mjedeni valjak promjera oko 40 cm, visine 15-ak cm. Preko jedne kože napeto je nekoliko žica omotanih srebrenim ili bakarnim nitima koje zvuk čine reskim. O slobodnu kožu udara se drvenim štapićima s malim glavicama. Služi ponajprije za isticanje ritma, dionica u orkestru bilježi mu se na jednoj crti s notama ritmičke vrijednosti. Tenor bubanj, vrsta malog bubnja vrlo visokog valjka uglavnom bez žica na jednoj od membrana, tamna i mukla zvuka. Upotrebljava se naročito u operama. 2. Dio uređaja za kočenje na automobilu. 3. Općenito u tehnici, šuplje tijelo oblika valjka.