belkanto (talijanski: bel canto lijepo pjevanje), način pjevanja njegovan u talijanskoj operi od XVII. do potkraj XIX. stoljeća s težištem na ljepoti tona, gibljivosti glasa, ukrasima (trilli, passagi, tremolo, kolorature) i kadencama. Napjeve opernih arija pjevač je nadopunjavao improviziranim ukrasima. Da bi se mladi pjevači osposobili za pjevanje te vrste, ondašnji su skladatelji (→ Alessandro Scarlatti, → Alessandro Stradella, Nicolò Jommelli i dr.) pisali zbirke vokaliza i solfeggia. Belkanto danas općenito znači lirski stil pjevanja usredotočen na ljepotu tona, lakoću i preciznost izvedbe, za razliku od deklamatorskoga, u kojemu je važna dramatska snaga.