Otto Eduard Leopold
Bismarck
Bismarck, Otto Eduard Leopold, njemački političar i državnik, knez (Schönhausen, 1. IV. 1815 – Friedrichsruh, 30. VII. 1898). Jedan od vođa desnice; poslanik Pruske u Saveznom parlamentu u Frankfurtu (1851); poslanik u Petrogradu (1859–62) i Parizu. Predsjednik vlade (1862) i ministar vanjskih poslova. Tvorac gesla “krv i željezo” kao glavnog načela u rješavanju političkih pitanja s ciljem ujedinjenja Njemačke pod vodstvom Pruske i ostvarenja njezine dominacije u Europi. Uvjerenjem monarhist, 1848. djelovao na ustroju seljačkih postrojba protiv revolucionara u Berlinu; 1863. pružio potporu Rusiji u gušenju poljskog ustanka. Rat protiv Danske (1864) vodio u savezništvu s Austrijom s kojom, glede diobe plijena, uskoro dolazi do sukoba. Bitkom kod Sadove (1866) završava kratki austro-pruski rat potpunim porazom Austrije, čime je onemogućena težnja dinastije Habsburg da ostvari premoć među njemačkim državama. Godine 1867. stvara Sjevernonjemački savez koji obrambenim sporazumima vezuje južne države uz Prusku. Isprovocirao rat Napoleona III. protiv Pruske (tzv. Emski telegram 1870); potukao Francuze (1871) i prisilio ih na odstupanje Elzasa i Lotaringije. Iste godine njemački kralj Vilim I. proglasio se u Versaillesu carem; ustavom iz 1871. osniva se Njemačko Carstvo od 25 država. Bismarck je tada imenovan kancelarom i dobio naslov kneza. Pomogao u gušenju Pariške komune (1871). Inicirao postizanje sporazuma njemačkog, ruskog i austrijskog cara (1873), vojnog saveza s Austro-Ugarskom (1879), proširenog 1882. na Italiju (Trojni savez). Afričkom konferencijom u Berlinu (1884–85) postavio osnove njemačke kolonijalne politike. Potakao laiciziranje školstva (1873) zbog čega je došao u sukob s Katoličkom crkvom; donošenjem “Izvanrednog zakona” (1878) nastojao ograničiti djelovanje njemačkih socijaldemokrata i radničkih udruženja. Socijalnim zakonodavstvom (1883–89) nastojao radništvo odvojiti od Socijaldemokratske stranke, ali bez izrazitijih uspjeha. Neuspjesi u unutarnjoj politici te razmimoilaženja s Vilimom II. u vanjskopolitičkim pitanjima primorali su ga na podnošenje ostavke.