Pañcatantra (Pančatantra, sanskrt. Petoknjižje), najznačajnije djelo staroindijske pripovjedačke književnosti (oko III. st.). Kompozicija djela (pet knjiga postavlja pet okvirnih priča, uokvirenih uvodnim poglavljem) omogućuje spajanje različitih pripovjednih i didaktičnih oblika: gnomske strofe, priče i basne, koje tematiziraju pitanja životne mudrosti i način dobra vladanja. Gl. likovi, najčešće životinje, u personifikacijskom i alegorijskom prikazu daju upute za uspjeh u životu držeći se “makijavelističkih načela”. Kroz stoljeća mnogobrojne priče i stihovi umeću se u izvornu kompoziciju, ponajviše u sr. vijeku. Na temelju grč. prijevoda, Kalila i Dimna u XIII. st. P. je ušla u staroslav. književnost kao spis pod naslovom Stefanit i Ihnilat, dok se prvi prijevod sa sanskrta na eur. jezike datira u XVIII. st.