Bogović, Mirko, hrvatski književnik i političar (Varaždin, 2. II. 1816 – Zagreb, 4. V. 1893). Kao političar u mlađim danima protivnik apsolutizma i zastupnik ilirskog pokreta, da bi 1860-ih zagovarao uniju Hrvatske i Mađarske. Godine 1867. postaje veliki župan zagrebački, a 1871. savjetnik hrvatskog ministra u Budimpešti. Njegovo pjesništvo (zbirke Ljubice, 1844; Smilje i kovilje, 1847; Domorodni glasi, 1848) nadahnuto je narodnom i starijom hrvatskom književnošću te prožeto domoljubnim zanosom. Jedan od prvih novelista u domaćoj književnosti (Pripovijesti, 1859). Okrenutost motivima iz nacionalne povijesti prisutna i u njegovu dramskom djelu (Frankopan, 1856; Stjepan, posljednji kralj bosanski, 1857; Matija Gubec, 1859), koje karakterizira odnos prema hrvatskim prilikama u vremenu apsolutizma. Njegov književni i urednički rad (list Neven, 1852) znatno je utjecao na ondašnja kulturna kretanja.