boje, lom bijele svjetlosti u mjehurićima sapunice
boje 1. Vidni osjeti zavisni od frekvencije svjetlosnog zračenja. Ljudsko oko zapaža samo malen dio elektromagnetskog zračenja valnih duljina približno između 380 i 760 nm (vidljivo zračenje). Različite valne duljine zračenja izazivaju u oku osjete različite boje (npr. valne duljine 390–450 nm izazivaju ljubičastu boju, 450–500 nm plavu, 620–760 nm crvenu). Osjet boje rezultat je mješavine zračenja više različitih frekvencija (polikromatska svjetlost), a ne samo zračenja jedne frekvencije (monokromatska svjetlost). Sunčeva ili prirodna bijela svjetlost je polikromatska, tj. sastavljena od kontinuiranog niza boja koje se s pomoću prizme može rastaviti na boje komponente (Sunčev spektar). Zbog toga što su prijelazi između boja postupni, normalno ljudsko oko može u vidljivom spektru razlikovati oko 160 nijansa boja. Boja nekog tijela potječe od svjetlosti koju ono samo emitira, reflektira ili propušta. Bijela površina tijela u jednakoj mjeri reflektira sva valna područja Sunčeve svjetlosti, a crna površina apsorbira takvu svjetlost. Svaka boja ima ton (ovisan o frekvenciji zračenja), svjetlinu (ovisnu o jakosti zračenja) i zasićenost (ovisnu o bijeloj ili crnoj primjesi). Osnovne su tri boje (crvena, zelena, plava), čijom superpozicijom nastaje osjet ostalih boja. Normalno oko vidi sve boje (polikromatično je), osjetljivost za dvije boje zove se dikromatičnost, na jednu monokromatičnost, neosjetljivost na boje je daltonizam. Boje se psihofiziološki mogu podijeliti na tople (crvena, narančasta i žuta) i hladne boje (plava i ljubičasta). 2. Sredstva za bojenje (boje, bojila, pigmenti, premazi).