ruska književnost, Puškinov spomenik u Sankt Peterburgu
ruska književnost. Prvi je pisani spomenik “Ostromirovo evanđelje” iz XI. stoljeća. Pod utjecajem bizantske kulture i crkvenoslavenske pismenosti razvijala se na području današnje Ukrajine, gdje nastaju ljetopisi, propovijedi, apokrifi, žitija svetaca te “Spjev o Igorovu pohodu”, najznačajniji tekst kijevske Rusije. Nakon tatarske najezde, u XIV. stoljeću središte ruske kulture seli se prema sjeveru. Nastaju hagiografije temeljene na povijesnim činjenicama (“Žiće Aleksandra Nevskog”). U XVI. stoljeću Moskva preuzima ulogu središta ruske kulture i državnosti. U XVII. stoljeću razvija se i svjetovna novelistika, a starovjerac protopop Avakum piše svoje “Žiće” pučkim jezikom. Najznačajniji je predstavnik “ruskoga baroka” Simeon Polocki (1629–80). Za Petra I. šire se zapadnoeuropski utjecaji. U prozi jačaju svjetovni motivi, a javlja se ljubavna lirika. U XVIII. stoljeću uzor je ruskoj književnosti zapadnoeuropski klasicizam, no još se koriste i barokni elementi. M. Lomonosov (1711–65) razrađuje teoriju “triju stilova”, klasicističku dramu A. Sumarokov (1718–77). U drugoj polovini XVIII. stoljeća jačaju društveno-kritički elementi te prodiru ideje francuskoga prosvjetiteljstva. D. Fonvizin (1745–92) piše satirične komedije iz suvremenoga života, a djeluje i I. Krilov (1769–1844), najbolji ruski basnopisac. G. Deržavin (1743–1816) ruši klasicističke norme te miješa “visoki” i “niski” stil. Potkraj XVIII. stoljeća u ruskoj književnost prodire sentimentalizam. Njemu pripada djelo N. Karamazina (1766–1826), koji u pripovijesti “Jadna Liza” i putopisu “Pisma ruskog putnika” uvodi jezik aristokratskoga salona. Kompoziciju sentimentalnog putovanja zadržava i A. Radiščev (1749–1802) u “Putovanju od Petrograda do Moskve”, po stilu klasicistički patetičnom i arhaičnom, no po idejama revolucionarnom. Početkom XIX. stoljeća javlja se romantizam koji razvija lirski izraz i oblikovanje osobnoga doživljaja, na primjer u djelu V. Žukovskog (1783–1852), a u stvaralaštvu pjesnika dekabrista uvodi i slobodarske poruke. Naslijeđe klasicizma s dodirima bajronističke varijante romantizma uspješno ujedinjuje Aleksandr Puškin (1799–1837), čija pojedina djela sadrže i realističke elemente. Isprva blizak dekabristima, poslije stvara niz romantičarskih poema, a stilsku sintezu daje u romanu u stihovima “Jevgenij Onjegin”. Mihail Ljermontov (1814–41) u romantičarskim poemama, drami i realističkom romanu “Junak našega doba” oblikuje slobodarske motive, osjećaj bunta i osamljenosti, dok u lirici nastavlja bajronističku struju. Dominacija realističke proze počinje pojavom Nikolaja Gogolja (1809–52), koji spojem elemenata fantastike i groteske uspješno izražava društvenu kritiku, osobito u komediji “Revizor” i romanu “Mrtve duše”. V. Bjelinski (1811–48) utemeljuje teoriju ruskoga realizma (“naturalne škole”), namjenjujući mu društveno-analitičku i spoznajnu funkciju. N. Černiševski (1828–89) u romanu “Što da se radi?” promiče ideju utopijskoga socijalizma. Ivan Turgenjev (1818–83) uvodi nov tip poetične seoske novele (“Lovčevi zapisi”), a u romanima (“Očevi i djeca”) prikazuje nemoć ruske inteligencije da riješi ključne društvene probleme, nastavljajući tako temu takozvanoga suvišnog čovjeka u ruskoj književnosti. A. Ostrovski (1823–86) svojim komadima stvara nacionalni kazališni repertoar. U svojim se poemama realizmu približava N. Njekrasov (1821–78), a satiru razvija M. Saltikov-Ščedrin (1826–89). Bitna moralna i etička pitanja postavlja u svojim romanima Fjodor Dostojevski (1821–81), koji daje izvanredne psihološke analize i zanimljive fabule (“Zločin i kazna”, “Idiot”, “Braća Karamazovi”). Uz Dostojevskog, vrhunac ruskoga realizma predstavlja i Lav Tolstoj (1828–1910), koji u romanima i novelama spaja društvenu analitičnost s minucioznim prikazom psihičkih kretanja junaka, naglašavajući pritom svoje etičke stavove (“Rat i mir”, “Ana Karenjina”, “Uskrsnuće”). Potkraj XIX. stoljeća dolazi do raspada realističkih oblika. Javljaju se naturalističke tendencije, ali i pisci koji u prozu unose fantastiku i simboliku, odustajući od “optužbenog” značaja ruske književnosti. Anton Čehov (1860–1904) približava novelu impresionizmu, dok u dramama (“Galeb”, “Tri sestre”, “Višnjik”) otvara novo razdoblje svjetske drame. Javlja se simbolizam, koji estetsku funkciju književnosti ističe nasuprot društvenoj. Vodeći su predstavnici D. Merežkovski (1866–1941), V. Brjusov (1873–1924) i K. Baljmont (1867–1942). Na načelima glazbe poeziju razvijaju A. Blok (1880–1921) i A. Beli (1880–1934). M. Gorki (1868–1936) u svojoj didaktičnoj prozi izriče humanističke ideale te inicira stvaranje takozvane proleterske književnosti. Oko 1910. kao opozicija simbolizmu javlja se pokret akmeizma, koji ističe jasnoću pjesništva. Predstavnici su N. Gumiljov (1886–1921), A. Ahmatova (1889–1966) i O. Mandeljštam (1891–1931). Istodobno se pojavljuje futurizam, čiji su prvi predstavnici V. Hljebnikov (1885–1922) i V. Majakovski (1893–1930). Pokret razvija disonantnu poeziju, ukida estetske zabrane, uvodi neologizme, žargonizme i antiestetizme. Nakon 1917. nastaju mnoge književne skupine: avangardne (imažinisti, Lef, konstruktivisti), zastupnici proleterske književnosti (Proletkult, Oktobar) te zagovornici autonomije književnosti (književna skupina Serapionova braća). S. Jesenjin (1895–1925) piše “seosku” poeziju, a kaotičnost svijeta izriče B. Pasternak (1890–1960). M. Šolohov (1905–84) piše najuspješniji roman o kolektivizaciji (“Uzorana ledina”). Potkraj 1920-ih nastaje posljednja avangardna grupa Oberiu. U 1930-ima ukidaju se književne skupine i osniva Savez sovjetskih pisaca koji proglašava socijalistički realizam osnovnom “metodom” književnosti. Književno stvaralaštvo dobiva naglašenu didaktičku i propagandnu funkciju. Od normi odudara djelo M. Bulgakova (1891–1940), čije je prozno naslijeđe (“Majstor i Margarita”) objavljeno tek 1960-ih. Nakon II. svjetskog rata Komunistička partija ponovno intervernira u književnost, osuđujući “apolitičnost”, ali nakon rehabilitacije autora progonjenih za staljinizma (1956) počinju se pojavljivati djela koja kritiziraju neke društvene pojave. U 1960-ima javljaju se “pisci u trapericama” (V. Aksjonov), a antikomunističke stavove u emigraciji iznosi A. Solženjicin (1918–2008). Nakon perestrojke na književnu scenu ulaze novi autori, koji obrađuju posttranzicijsku zbilju (V. Pelevin i V. Sorokin). Ruski književnici nobelovci: I. A. Bunjin, B. L. Pasternak, M. A. Šolohov, A. I. Solženjicin i J. A. Brodski.