bona fide (latinski) 1. U dobroj vjeri, u najboljoj namjeri, u poštenoj nakani. 2. U pravu, označava da je neka osoba pri sklapanju kakva pravna posla ili u vršenju pravnih akata uvjerena kako postupa pošteno i u skladu s pravom. Pojavila se u rimskom pravu, razvila u kanonskome. Moderna pravna znanost (krajem XIX. i početkom XX. st.) ponovno pridaje veliko značenje principu bona fide i proširuje ga u vidu teorije o poštenju i savjesnosti pri zaključivanju i izvršenju ugovora. Suprotno → mala fide.