sv. Bonaventura, Francisco de Zurbarán Sv. Bonaventura u molitvi, Dresden, Galerija slika
Bonaventura, sv., (pravo ime Giovanni di Fidanza), kardinal, crkveni naučitelj (Bagnoregio, Toskana, 1221 – Lyon, 15. VII. 1274). Franjevac, profesor u Parizu od 1248; general franjevačkog reda od 1257, imenovan kardinalom i biskupom Albana (pokraj Rima) 1273. Kao general razvija osnivačku misao Franje Asiškog i piše njegov životopis (Legenda Maior); zbog organizacije i filozofsko-teološkog usmjerenja Reda, smatran drugim osnivačem franjevaca. Kao filozof i teolog najznačajniji je predstavnik zlatnog doba (kasne) skolastike. Bonaventura je nastavljač augustinskog smjera u teologiji (franjevačka škola); ujedinjuje Aristotelovo (znanost) i Platonovo (mudrost) učenje. Za razliku od aristotelizma (Tome Akvinskog i dominikanske škole), koji naglašava spoznaju Boga, Bonaventura uzima za temeljni princip čovjekovu volju i ljubav prema Bogu. Najvažnije teološko djelo je Breviloquium (1254–57) u kojem donosi sažet pregled teološkog učenja. Djelom Put duše k Bogu zacrtava mistično-asketski pravac franjevačke teologije. Odbacuje latinski averoizam i brani siromaštvo prosjačkih redova. Druga važnija djela: Komentar četiriju knjiga sentencija /Pietra Lombardija/ (1250–52), Raspravljana pitanja o evanđeoskoj savršenosti (1254–55), Apologija siromašnih (1269).