bosančica
bosančica (bosanica, bosanska ćirilica, zapadna ćirilica itd.), varijanta ćiriličnog pisma, rasprostranjena na području BiH i Hrvatske – uglavnom na području srednje Dalmacije i Dubrovnika; naziv uveo → Ćiro Truhelka 1889. Nastaje od XI/XII. stoljeća (npr. Kulinova listina, 1189), širi se po kancelarijama i drugdje u Bosni, Humu i Dalmaciji (Omiš i Brač, XII–XIII. stoljeće; Dubrovnik), najšira upotreba u XV. stoljeću. U njoj ima nekih utjecaja glagoljice, u mlađe pak vrijeme u njoj (u Dalmaciji) ima rješenja poteklih pod utjecajem talijanskog načina pisanja skupova slova. Bosančicom pišu i poslije provale Turaka franjevci u Bosni (Matija Divković, Ivan Bandulavić, Stjepan Matijević, Pavao Posilović, Pavle Papić, Stjepan Margitić, Lovro Sitović itd.). Franjevci su na bosančici objavili četrdesetak knjiga (XVI –XVIII. stoljeće), smatrajući je elementom očuvanja narodne svijesti; njome pišu i bosanskohercegovački muslimani, upotrebljava se u XVI–XVII. stoljeću u turskoj Dalmaciji (begovica). Bosančica je i pismo raznih akata u Turskom Carstvu. Najstariji spomenici: Natpis kneza Miroslava (1. polovica XIII. stoljeća), List omiškoga kneza Đure Kačića općini dubrovačkoj (1276), Povaljski prag iz Povlja na Braču (oko 1180), Povaljska listina (1250, prijepis starije listine, s kraja XII. stoljeća); zatim Poljički statut (1440), Lajpciški lekcionar (posljednja četvrtina XV. stoljeća, iz Dubrovnika), Dubrovački lekcionar (početak XVI. stoljeća), dubrovački Oficij s molitvama Bogorodici i 15 molitava svete Brigite (Mleci 1512: počeci bosančičkoga tiska), Libro od mnozijeh razloga (1520) itd.