bretonvudski sustav, međunarodni monetarni sustav utemeljen na konferenciji 44 zemlje u gradiću Bretton Woodsu (New Hampshire, SAD) 1–22. VII. 1944. Nakon konferencije stvoreni su Međunarodna banka za obnovu i razvoj (1945) i Međunarodni monetarni fond – MMF (1946). Utvrđen je i sustav fiksnih deviznih tečajeva. Svaka je zemlja članica trebala štititi tečaj svoje valute trgujući monetarnim zlatom po nepromjenjivoj cijeni izraženoj u nacionalnoj valuti. MMF je zajmovima pomagao zemljama članicama da održavaju utvrđeni tečaj svoje valute, a do promjene tečaja smjelo je doći samo u slučaju takozvane temeljne neravnoteže i to uz prethodnu suglasnost MMF-a. S obzirom na ekonomsku snagu SAD-a u poslijeratnom svijetu, uglavnom je samo središnja banka SAD-a trgovala monetarnim zlatom (po fiksnoj cijeni od 35 USD za uncu), a središnje banke ostalih zemalja trgovale su u prvom redu američkim dolarima, koji je tako postao svojevrsna međunarodna valuta. Bretonvudski sustav naziva se i zlatno-dolarskim standardom. Taj je sustav propao kad je u kolovozu 1971. Nixonova administracija suspendirala konvertibilnost američkoga dolara prema zlatu. Zamijenio ga je sustav plivajućih deviznih tečajeva.