srpski jezik, jezik Srba. Naziv upotrebljavaju i neki Crnogorci za jezik Crnogoraca. U genetskolingvističkom smislu, dio sred. južnoslav. dijasistema. Kao standardni jezik, naslijedio prijašnju upotrebu crkvenoslavenskoga (i s nar. elementima, u XII–XIV. st.) i srpskocrkvenoslavenskoga (koji je do XVIII. st. bio i pod nekim utjecajem nar. jezika, zatim je rusificiran, nakon seobe Srbâ na S, u buduću Vojvodinu, kada dolaze rus. učitelji) i ruskocrkvenoslavenskoga, pa je u drugoj pol. XVIII. u upotrebi miješani tip, slavenoserpski. Od konca XVIII. st. javljaju se težnje da se piše jezikom kojemu bi standardu temelj bio u nar. jeziku (poč. XIX. st. gl. je nositelj te zamisli Vuk Stefanović Karadžić, pod utjecajem slavistâ iz Habsburške Monarhije i tendencija u Europi), no te promjene konačno pobjeđuju tek 1868, kada se ustaljuje “Karadžićeva” ćirilica (na njezino su oblikovanje znatno utjecale zamisli Save Mrkalja iz Hrvatske). Potkraj XIX. i poč. XX. st. standardni jezici srpski i hrvatski nešto se više zbližuju (razni međuutjecaji, u oba smjera, poslije, u drugoj pol. XX. st., i s nekim utjecajima bos.-herc. i crnog. standarda, s tim da je na ta dva znatno više utjecao srpski nego što bi oni utjecali na nj).