cecilijanski pokret, u posljednjoj trećini XIX. stoljeća osnovan radi obnove katoličke crkvene glazbe. Od Tridentskoga sabora crkvene su vlasti povremeno pokušavale crkvenu glazbu vratiti gregorijanskom koralu i klasičnoj vokalnoj polifoniji kao njezinu izvorištu i uzoru. Uz obnavljanje crkvenoga pjevanja na narodnom jeziku, težnju za što višom umjetničkom razinom u liturgijskoj primjeni orgulja i drugih glazbala te kultiviranju suvremene crkvene glazbe i njezinu znanstvenom istraživanju kao ciljevima, pokret je počeo 1868. u Bambergu osnivanjem Općega cecilijanskog društva zemalja njemačkoga jezika (osnivač Franz Xaver Witt), a potvrdio ga je 1870. papa Pio IX. Ubrzo je utemeljena posebna škola za crkvenu glazbu (Regensburg, 1874), pokrenuti su glazbeni časopisi, objavljivanje muzikalija, organizirani tečajevi, sastanci i kongresi, uslijedilo je osnivanje društava u Europi i SAD-u, 1911. u Rimu je otvorena Papinska visoka škola za crkvenu glazbu. Širenju cecilijanstva posebno su pridonijeli benediktinci iz Solesmesa (Francuska) rekonstruiranjem gregorijanskih napjeva, te pariška Schola cantorum (osnovana 1896). U Hrvatskoj se prvi pokušaji javljaju sredinom druge polovine XIX. stoljeća (časopis za crkvenu glazbu Sv. Cecilija /1883–84/, objavljivanje izvornih hrvatskih crkvenih popijevki), a organizirani pokret počeo je 1907. osnivanjem Cecilijanskoga društva i oživljavanjem časopisa Sv. Cecilija (izlazio do 1944. i ponovno od 1969). Idućih desetljeća nastojanja društva podupiralo je više skladatelja, orguljaša i teoretičara (Franjo Dugan st., Franjo Lučić, Kamilo /Stjepan/ Kolb, Vinko Žganec, Krsto Odak, Božidar Širola, Matija Ivšić, Anzelmo Franjo Canjuga, Stanislav Preprek, Rudolf Taclik, Zlatko Špoljar, Josip Vrhovski, Lujze Kozinović, Tarzicija Fosić, Albe Vidaković), objavljivane su zbirke crkvenih skladbi i povijesno-teorijski radovi o crkvenoj glazbi.