cezaropapizam, oblik vladavine koji karakterizira prevlast svjetovne vlasti nad crkvenom, zasnovana na teokratskom načelu. Suprotan hijerokraciji. Izraz je nastao tijekom XVIII. stoljeća. Najkarakterističniji primjer predstavlja politički sustav kasnoga Rimskog Carstva i njegovih sljednika Bizantskog Carstva i Carske Rusije. Slabost carske vlasti na području zapadnog dijela Rimskog Carstva koristila je crkvi za stjecanje neovisnijeg položaja, koji je potvrdila pobjedom nad cezaropapističkim težnjama careva Svetoga Rim. Carstva Njemačkog Naroda tijekom srednjeg vijeka (XI–XIII. stoljeće) te ih uspjela suzbiti i zamijeniti formulom o dvojnosti vlasti (teorija o dva mača) što je omogućilo nesputan razvoj crkvene samostalnosti. U manjem opsegu cezaropapističke tendencije izražene su i u reformaciji te crkvenoj politici apsolutističkih vladara (francuski kraljevi, austrijski car Josip II.). Iako je liberalnim revolucijama potkraj XVIII. i tijekom XIX. stoljeća provedeno odvajanje Crkve i države te se takva politika ne bi trebala očekivati, totalitarni režimi su, bez obzira na svoj ateistički karakter, i poslije u većoj ili manjoj mjeri pokušavali provoditi sličan model, poglavito u državama s dominantno pravoslavnim stanovništvom (Sovjetska Rusija i SSSR, Rumunjska i dr.).