Lucić, Predrag, hrvatski novinar i književnik (Split, 12. II. 1964 – Split, 10. I. 2018). Studirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Od 1985. bio je suradnik Ferala, satiričnoga podlistka Nedjeljne Dalmacije (od 1990. Slobodne Dalmacije) te Omladinske iskre. Godine 1987. pokrenuo je Summer Times, festivalske novine Splitskoga ljeta. S Borisom Dežulovićem i Viktorom Ivančićem 1993. utemeljio je samostalan Feral Tribune, u kojem je bio urednik do njegova gašenja 2008., pokrenuvši uz to i uređujući biblioteku toga lista. Od 2008. bio je kolumnist riječkoga Novoga lista. Pjesničke, prozne i dramske tekstove objavljivao je u časopisima Fantom slobode, Ars, Sarajevske sveske i Naše pismo. S Borisom Dežulovićem priredio je antologiju „suvremene hrvatske gluposti” Greatest shits (1998) i od 2007. nastupao u pjesničkom kabareu Melodije Bljeska i Oluje/Melodije borbe i pretvorbe/Melodije svega i svačega. Objavio je satirične zbirke Haiku haiku jebem ti maiku (2003), Ljubavnici iz Verone (2007), Sun Tzu na prozorčiću (2009), Bezgaća povijesne zbiljnosti (I–II, 2010), Mjesec iznad Splita (2012), Gusle u magli (2013) i Step by step – Stepinac & još mnoge popularne pjesme (2016) te audioknjigu Filter Jugoslavija (2011). Režirao je u Beogradu, Splitu i Tuzli, napisao songove za kazališne projekte Majka Courage i njezina djeca (HNK Split, 2013) i Tri mušketira (HNK Rijeka, 2013), dramu Aziz ili svadba koja je spasila Zapad (HNK Split, 2017), tekst za satiru Alan Ford – Povratak otpisanih (Sarajevo 2016) i Goldonijeve Ribarske svađe/Barufe (Pula 2017).