čagatajski jezik, najrašireniji jezik iz jugoistočne (čagatajske) skupine turkijskih jezika, u koju spadaju i uzbečki, novoujgurski (istočnotur/kij/ski) i salarski. Prvotno se koristio u Čagatajskome carstvu, koje se prostiralo od rijeke Amu-Darje do Altajskoga gorja, a s vremenom se proširio i među govornicima turkijskih jezika na prostoru čitave središnje Azije. Preko misionara i robova proširio se i do Egipta i Irana. Najstarija djela na čagatajskom jeziku jesu ‘Âlîjevo djelo Qıssa-i Yûsuf iz 1204., i religiozno-filozofska poezija Ahmed-i Yesewîja, derviškoga šejha iz XI. ili XII. st. , koja je u jezičnom izrazu kasnije modernizirana, tako da njegovi rukopisi nisu posve originalni. Osim glasovitoga pjesnika Ali Šir Nava’ija, trag u čagatajskoj književnosti ostavio je i prvi vladar Mogulskoga Carstva u Indiji, Babur Šah (1483–1530), autor glasovitoga djela Baburnâme. Postklasično razdoblje čagatajske književnosti (od ranoga XVII. do početka XIX. st.) smatra se periodom propadanja jezika jer je tadašnja nestabilna politička i vojna situacija na području središnje Azije postupno dovela do jačanja različitih lokalnih dijalekata iz kojih su se kasnije razvili zasebni jezici.