četvrttonska glazba, glazba u kojoj se rabe četvrtstupanjski razmaci (intervali). Takvi se intervali nalaze u folklornoj glazbi nekih nerazvijenih naroda, bili su poznati u antici (starogrčka enharmonija), ima ih u arapskoj i indijskoj glazbi. U tonskom sustavu te glazbe oktava se dijeli na 24 stupnja. U europskoj glazbi sustav je primijenjen potkraj XIX. stoljeća (gudački kvartet Johna Herberta Fouldsa iz 1898), početkom XX. stoljeća teorijski su ga obrazložili i u njemu skladali R. H. Stein, Wilhelm von Moellendorf i J. Mager, a osobito Ferruccio Busoni i Alois Hába (od 1919. dalje komorna djela, zborovi, opera Matka, 1929). Za tu je glazbu izgrađen poseban klavir i nadopunjena notacija. Prvi klavir te vrste je iz 1892, a najpoznatiji s dvjema klavijaturama iz 1924. (praška tvrtka Foerster) izrađen prema zamisli → Aloisa Hábe. Zapaženiji skladatelji te glazbe su Ivan Višnjegradski (Ditiramb, 1926; Preludij i fuga, 1929), H. Bart (Koncert za klavir i gudače, 1930), Luigi Nono (Sul ponte di Hiroshima, 1962).