 |
|
| Službeni naziv: | Republika Čile; República de Chile |
| Površina: | 756 096 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 1998): 14 822 000 (19,6 stanovnika/km2 ); 84% gradsko |
| Glavni grad | Santiago (Santiago de Chile), 4 640 600 stanovnika (procjena 1997) |
| Upravna podjela | 12 regija i regija glavnoga grada |
| Službeni jezik | španjolski |
| Valuta | čileanski peso = 100 sentava (100 centavos) |
Čile, država u Južnoj Americi, uz obalu Tihog oceana, graniči s Peruom na sjeveru, Bolivijom na sjeveroistoku, Argentinom na istoku;
Prirodna obilježja
Santiago
jezero Pehoe, NP Torres del Paine
vulkan Parinacotta
Čile je država na zapadu Južne Amerike, pruža se uz istočnu obalu Tihog oceana, po obliku je jedna od najneobičnijih država. Izdužena je u smjeru S–J kroz više od 38 stupnjeva geografske širine, odn. više od 4260 km. Istodobno, prosječna je širina samo oko 160 km (najveća 427 km). Osim otoka neposredno uz obalu Juž. Amerike, Čileu pripadaju Uskršnji otok, arhipelag Juan Fernández i vulkanski otočići Sala y Gómez, San Félix i San Ambrosio, svi u j Tihom oceanu. U reljefnom smislu razlikuju se tri gl. reljefne cjeline koje se pravilno i gotovo paralelno pružaju duž cijele zemlje. Na I su Ande (Cordillera de los Andes), primorsko gorje (Cordillera de la Costa) je na Z, a razdvaja ih središnja dugodolina (Valle Longitudinal). Same Ande mogu se također podijeliti na tri dijela; u s dijelu, od bolivijske granice do približno 27° j. g. š., pruža se široki aridni plato; južnije, do 42° j. g. š., pružaju se središnje Ande većih visina (5000–6000 m) i s najvišim vrhom zemlje (Ojos del Salado, 6893 m), a slijede j Ande s mnogobrojnim fjordovima, jezerima, otocima i prolazima nastalim pod utjecajem pleistocenske glacijacije. To je i područje jake vulkanske i seizmičke aktivnosti. Na krajnjem J je Ognjena zemlja (Tierra del Fuego). Središnja dolina tektonskog je postanka, počinje kao suha pustinja u Atacami, u središnjem dijelu je gusto naseljena nizina, a oko 43° j. g. š. nestaje u podmorju (zaljev Corcovado). Primorske planine niže su od Anda, omeđuju središnju dolinu sa Z i, posebice u središnjem dijelu Čilea, otežavaju prilaz moru. Južnije od 43° j. g. š. također su potopljene i nastavljaju se kao otočni niz pred čil. jz obalom. Klimatska raznolikost Čilea najviše je određena izduženošću teritorija u smjeru S–J i hladnom Humboldtovom strujom. Budući da prosječne temperature opadaju prema J razmjerno pravilno (oko 4 °C na 10° geogr. širine), važna odrednica klime jest količina oborina. Sjev. dio Čilea, pustinja Atacama, jedno je od najsuših područja na Zemlji. Količina oborina je tek koji mm, a ima područja u kojima godinama ne padne ni kap kiše. Idući prema J ovog, oko 1700 km dugog područja, aridnost se smanjuje, pa na oko 30° j. g. š. padne i do 300 mm kiše. Temperature nisu previsoke, u Antofagasti (uz j obratnicu) srednja srpanjska temp. je 14 °C, a siječanjska 20 °C. Središnji dio, od rječice Aconcague do zaljeva Corcovado, područje je umjerene klime mediteranskih obilježja (najviše oborina zimi – od svibnja do kolovoza), z vjetrovi donose dovoljno vlage, a količina oborina ovisi o nadmorskoj visini. Srednje temp. su od 9 °C zimi do 20 °C ljeti. Dalje prema J područje je surovije klime, hladno, vjetrovito i kišovito (od 2000 pa do preko 5000 mm), često olujno. Vegetacija je određena klimom. Na S su pustinje s nešto raslinja uz oaze i vodene tokove. Na padinama Anda prevladavaju trave i grmlje. U središnjem dijelu prevladava kserofitna vegetacija koja prema J postaje sve bujnija pa se mijenja u travnjake i šume. U j Čileu prevladavaju šume, vazdazelene i listopadne (južna bukva). Na uskom pojasu između Anda i Tihog oceana nisu se mogle razviti velike rijeke. Budući da probijaju primorske planine, značajne su za vezu središnje doline s morem (npr. Bío-Bío, Maipo, Maule, Aconcagua), a neke od njih značajne su i za natapanje i hidroenergiju. Najdulja je rijeka Loa, 440 km, koja teče kroz Atacamu. U s Čileu česta su slana jezera koja su dio godine suha. Najveće od njih je Salar de Atacama. U središnjem dijelu više je jezera, najvažnija su Lago Ranco i Lago Llanquihue oko kojih se razvija turizam.
Stanovništvo
Većinu (gotovo 75%) od približno 15 mil. Čileanaca čine mestici, mješanci pretkolonijalnih prastanovnika (Daiguita, Picunche, Araucan, Haulliche i drugih Indijanaca) i doseljenih bijelaca. Oko 20% je potomaka eur. doseljenika, najviše španjolskih i britanskih, a do 5% je nemiješanih Indijanaca, najviše Araucan (oko grada Temuca). Službeni jezik je španjolski, u upotrebi su i indijanski jezici. Više od 90% st. koncentrirano je u središnjem dijelu zemlje, dok se prema S i J pružaju sve slabije naseljena područja, mjestimično s manje od 1 st./km2. Č. je visokourbanizirana zemlja, u gradovima živi 84% st. Glavni grad Santiago de Chile (4,6 mil. st.) daleko prednjači pred ostalim gradovima: Puente Alto (363 000), Concepción (362 600), Viña del Mar (330 700), Valparaíso (283 500), Talcahuano (269 300), Temuco (253 500). Stanovništvo Čilea povećava se stopom od 18 ‰/g. (prosj. 1990–98), dijelom zbog prir. porasta, a dijelom zbog pozitivne migracijske bilance. Stopa smrtnosti vrlo je niska (oko 6 ‰), a stopa rodnosti umjerena (18–20 ‰). Prevladava zrelo stanovništvo (oko 2/3), ali je značajno da je mlađih od 15 g. četiri puta više nego starijih od 65 g. (28,7%). Očekivano trajanje života je 75 g. U vjerskoj strukturi prevladavaju katolici (77%), 13% je protestanata, te više manjih vjerskih skupina. Nepismenih je samo oko 5%, najmanje u Lat. Americi.
Gospodarstvo
Antofagasta, ribarski brodovi
Čile razvija tržišno orijentirano gospodarstvo u kojem važniju ulogu imaju tercijarne djelatnosti. Visoke stope rasta gospodarstva tijekom 1990-ih dovele su Čile do statusa jedne od najrazvijenijih i gospodarski najstabilnijih zemalja Latinske Amerike s prosječnim BNP-om od oko 5000 USD/st. Ipak, tijekom 1998. došlo je do usporenja rasta, a nakon toga i pada zbog zaoštravanja monetarne politike i smanjenja zarade u vanj. trgovini što je uzrokovano svj. recesijom, a pojačano jakom sušom 1999. (smanjenje prinosa u poljoprivredi, manjak hidroenergije). Predviđa se da će poduzete mjere dovesti do gosp. rasta, usprkos visokome vanj. dugu (33 mlrd. USD). Većina dohotka ostvaruje se u tercijarnom sektoru: financ. djelatnostima, turizmu, trgovini. Razvoj poljoprivrede ograničen je nedostatkom obradivih površina. Usprkos širokom spektru poljoprivr. kultura (omogućeno klimatskom raznolikošću) i značajnim površinama koje se natapaju, Čile ne proizvodi dovoljno hrane za vlastite potrebe. Među poljoprivr. proizvodima značajne su žitarice, šećerna repa, jabuke i drugo voće, grožđe, krumpir, rajčica. U stočarstvu ovce su značajnije od goveda. Vrlo je razvijeno ribarstvo (po ulovu treći u svijetu), najviše se lovi srdela. Č. raspolaže velikim rudnim bogatstvima, pri čemu se posebno ističe bakrena ruda. Č. je najveći svj. proizvođač bakra (30% svj. proizvodnje, najveći otvoreni i podzemni kopovi bakrene rude u svijetu) i među vodećima u proizvodnji molibdena i joda. Od ostalih sirovina u većim količinama ima kvalitetne željezne rude, zlata, srebra, olova, cinka, nafte i plina, nešto ugljena, i mangana. Hidroenergija osigurava polovicu proizvodnje el. energije, ostalo se dobiva iz termoelektrana; nafta iz domaće proizvodnje ne zadovoljava potrebe. Razvijena je raznolika prerađivačka ind., ističu se proizvodnja cementa, celuloze, prerada ruda, prehr., elektrotehn., strojarska, tekst. i gumarska ind. Bakrena ruda (prerađena ili sirova) čini 40% vrijednosti izvoza. Slijede riba i riblji proizvodi, voće, kem. i drugi industr. proizvodi. Uvozi se roba široke potrošnje, vozila i gorivo, strojevi i hrana. Gl. partneri su SAD, Japan, Brazil, Argentina, Njemačka i druge zemlje EU-a. Pozitivna migracijska bilanca još je potpomognuta sve većim dolaskom stranih turista (preko 1,5 mil. godišnje). S obzirom na oblik zemlje, veliko je značenje pom. prometa. Duž obale razvilo se više luka, među kojima su najvažnije Valparaíso i San Antonio, luka Santiaga. Većina ostalih (Antofagasta, Arica, Tocopilla i dr.) pretežno su izvozne luke za izvoz sirovina iz Čilea ili susjednih zemalja. Međunar. aerodromi su kraj Santiaga i Arice.
BNP (1998): 73,94 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (1998):
poljoprivreda 7%, industrija 30%, usluge 63%
Udio zaposlenih po sektorima (1998):
poljoprivreda 15%, industrija 26%, usluge 59%
Nezaposlenih (1999): 9,7%
Inflacija (1990–98): 9,3 %/god., (1999: 2,3%)
Realan rast gospodarstva (1990–98): 7,9 %/god.
Uvoz (1999): 15,1 mlrd. USD
Izvoz (1997): 15,6 mlrd. USD
BNP (1998): 73,94 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (1998):
poljoprivreda 7%, industrija 30%, usluge 63%
Udio zaposlenih po sektorima (1998):
poljoprivreda 15%, industrija 26%, usluge 59%
Nezaposlenih (1999): 9,7%
Inflacija (1990–98): 9,3 %/god., (1999: 2,3%)
Realan rast gospodarstva (1990–98): 7,9 %/god.
Uvoz (1999): 15,1 mlrd. USD
Izvoz (1997): 15,6 mlrd. USD
Povijest
Prastanovnici Č. bila su indijanska plemena bez čvršće drž. organizacije. Gospodarstvo im se temeljilo na sakupljačkoj privredi s manjim udjelom poljodjelstva. U XV. st. dolaze pod kult. i polit. utjecaj države Inka, koja nad s Č. uspostavlja i ograničenu vlast. Španj. prodor iz Perua u Č. započinje ekspedicijom konkistadora Diega de Almagra (1536–37), ali su se njegove postrojbe ubrzo povukle u Peru procijenivši da je zemlja siromašna. Pravo osvajanje započinje 1540. pod vodstvom konkistadora Pedra de Valdivija i njegove ljubavnice Inés Suárez, koji 1541. osnivaju grad Santiago i započinju kolonizaciju praćenu žestokim indijanskim otporom porobljavanju. Valdivia je 1550. godine krenuo i u osvajanje j Č. osnovavši grad Concepción. Nakon Valdivijine smrti u borbi s Araukancima, predvođenim poglavicom Lautarom 1553, osvajanja je nastavio guverner García Hurtado de Mendoza, koji je krajem istog desetljeća uspio učvrstiti španj. vlast. Do 1778. Č. je pod upravom potkraljeva Perua, a potom je samostalni generalni kapetanat. God. 1797. prekinute su sve veze s potkraljevstvom Peruom te je Č. izravno podvrgnut španj. kruni. Španj. vlast zbačena je ustankom u Santiagu 1810, a 1811. proglašena je neovisnost. Uz pomoć Argentine španj. postrojbe konačno su poražene 1818. te je proglašena republika, a prvi predsj. bio je Bernardo O’Higgins s naslovom “vrhovnog diktatora”. God. 1833. donesen je centralistički ustav, a 1836–39. vođen je uspješan rat protiv Bolivijsko-Peruanske Konfederacije. Tijekom 1840-ih i 1850-ih. Č. se širi prema J što dovodi do zategnutih odnosa s Argentinom. Polit. život obilježavaju sukobi konzervativaca i liberala; gosp. uzlet počinje u 1860-ima (izvoz agrarnih proizvoda u Australiju). Pobjedom nad Peruom i Bolivijom u “Pacifičkom ratu” (1879–83), Č. se proširio na sjeverna rudonosna područja (bakar i salitra). Potkraj XIX. stoljeća pod jakim je utjecajem britanskoga kapitala, a ubrzo započinje i prodor američkoga kapitala. Početkom XX. stoljeća dolazi do pojave masovnijih političkih stranaka (radikalna, demokršćanska, socijalistička). Novim ustavom 1925, za vladavine predsjednika Artura Alessandrija, provedena je sekularizacija i odvajanje Crkve i države. Zbog rasta društvenih suprotnosti smjenjuju se desničarski i ljevičarski orijentirani režimi (Socijalistička republika Čile, 1932). God. 1938–52. na vlasti su umjerene ljevičarske stranke, koje nastoje provoditi socijalne reforme. U II. svj. ratu Č. je neutralan do 1945, kada je objavio rat Japanu i Njemačkoj, ali nije sudjelovao u voj. operacijama. Nakon II. svj. rata pod sve većim amer. utjecajem; 1947. zabranjeno djelovanje KP Čilea i prekinuti diplomatski odnosi sa SSSR-om. Uz amer. pomoć dolazi 1952. na vlast konzervativni političar Carlos Ibáñez del Campo, koji je 1956. potpisao i sporazum o voj. suradnji sa SAD-om. Njegovi nasljednici Jorge Alessandri Rodríguez (1958–64) i Eduardo Frei Montalva (1964–70) vodili su samostalniju vanjsku politiku. Predsjednik → Salvador Allende Gossens (1970–73) pokušao je provesti radikalne društvene promjene (nacionalizacija banaka, rudnika i nekih industrijskih grana, agrarna reforma i eksproprijacija veleposjeda), čime se sukobio s domaćim veleposjednicima i stranim kapitalom (ponajprije onim iz SAD-a); nakon ponovne pobjede na izborima 1973, srušen je s vlasti u vojnom udaru generala → Augusta Pinocheta Ugartea, koji je uz pomoć SAD-a uspostavio vojnu reakcionarnu diktaturu te u prve tri godine vladavine provodio masovne progone političkih protivnika (oko 130 000 ljudi je zatvoreno, službeno priznato oko 3200 ubijenih). Opća skupština UN-a javno je 1977. osudila Pinochetov režim. U gospodarskoj politici Pinochetov režim provodio je liberalizaciju i otvaranje prema stranom kapitalu. Novim Ustavom 1981. Pinochetova vlast potvrđena je na 8 godina s obvezom raspisivanja referenduma o produženju vojne uprave po njihovu isteku. Godine 1988, nakon neuspjeha na referendumu, ponovno je uspostavljena demokracija, a na vlasti se smjenjuju demokršćanski (→ Patricio Aylwin, 1990–94; Eduardo Frey Ruiz-Tagle, 1994–2000) i socijalistički (Ricardo Lagos, 2000–06; Michelle Bachelet, 2006–2010) kandidati. U siječnju 2010. za predsjednika je izabran Sebastián Piñera, a na izborima u prosincu 2013. pobijedila je Michelle Bachelet.