Claude-Achille Debussy
Debussy, Claude (Achille), francuski skladatelj (Saint-Germain-en-Laye, 22. VIII. 1862 – Pariz, 25. III. 1918). S 11 godina na pariškom Konzervatoriju počeo učiti klavir, 1884. završio studij kompozicije i dobio “Rimsku nagradu” (kantata Razmetni sin), još 1880. postao kućni pijanist ruske ljubiteljice glazbe Nadežde von Meck, pa putovao u Švicarsku, južnu Francusku, Italiju, 1884–85. boravio u Rusiji, a zatim do 1887. u Rimu, 1888–89. posjećivao Bayreuth, između 1908. i 1914. kao pijanist i dirigent, izvodeći vlastite skladbe, s velikim uspjehom nastupao u Londonu, Beču, Budimpešti, Torinu, Moskvi, Sankt Peterburgu i Amsterdamu i, prema jednoj bilješci, postao “autoritet ne samo u Francuskoj, nego u čitavom glazbenom svijetu”. U povijesti glazbe zauzeo posebno mjesto stvorivši, kao sintezu nastojanja svojih francuskih suvremenika, novi stil – glazbeni impresionizam. Značajke toga stila (kratke, skicozno nabačene melodije, stari načini i cjelostupanjska ljestvica, harmonija kao element boje, neodređena i kolebljiva ritamska okosnica skladbi oblikovanih rapsodično, improvizacijski) posebno su izražene u orkestralnoj eklozi Faunovo poslijepodne (prema Mallarméu, 1892–94), pa u Tri nokturna za orkestar sa ženskim zborom (1897–99), orkestralnim slikama More (1903–05), Iberia (1910), u operi Peleas i Melisanda (1902), misteriju Mučenik sv. Sebastijan (1911), baletima Igre (1911) i Khamma (Kama, 1912), komornim i klavirskim skladbama (Bergamska suita, 1890/1905; Za glasovir, 1896/1902; Estampes /Otisci/, 1903; Slike, 1905–07), popijevkama (Zaboravljene pjesmice, 1888; Pet Baudelaireovih pjesama, 1887–89; Otmjene svečanosti, 1892–1904; Tri balade Françoisa Villona, 1910; Tri pjesme Stéphanea Mallarméa, 1913).