disonanca

disonanca (latinski: dissonantia nesuglasje, nesklad glasova). Prema prijašnjim shvaćanjima svaka istodobna kombinacija tonova (suzvuk, harmonija) koja izaziva psihofiziološku neugodu (nadražaj sluha, osjet oštrine zvuka), težeći smirivanju u → konsonanci, po čemu je bila jedan od čimbenika dinamizma (kretanja) u glazbi. U povijesti (od IX. stoljeća naovamo) tretirana različito, disonancama su smatrani prvo intervali velike i male sekunde, septime, none, poslije umanjeni i povećani, odnosno alterirani tonovi unutar akorda (koji su po tome također smatrani disonantnima). S vremenom je slabila pokretačka snaga disonance i pretkraj XIX. stoljeća, kada harmonija (glazbeni impresionizam) prestaje biti funkcionalna i postaje faktor boje, zanemarena su i fizikalna svojstva disonance pa ona, izjednačena s konsonancom, zapravo nestaje i postaje glazbeno-povijesni pojam.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama: