Marin Držić Tirena, Venecija 1630.
Držić, Marin, hrvatski književnik (Dubrovnik, 1508 – Venecija, 2. V. 1567). Nadimak Vidra. Rođen u osiromašenoj plemićkoj obitelji. Školovao se u Dubrovniku i djelovao kao orguljaš u stolnoj crkvi do 1538. kada odlazi na studij u Sienu. Bez sredstava da završi studij filozofije, književnosti i kanonskog prava, vraća se u Dubrovnik vjerojatno prije 1545, kada postaje službenik grofa Christopha Rogendorfa, kojeg će pratiti na putovanjima u Beč i Carigrad. Godine 1550. se zaređuje, a uz to obavlja i posao pisara u solani. Početkom 1560-ih odlazi u Veneciju, gdje postaje nadbiskupski kapelan. U godinama pred smrt u svojim čuvenim urotničkim pismima (1566) traži od toskanskog vojvode Cosima Medicija svrgavanje tadašnje dubrovačke vlasti. Ubrzo nakon toga umire u Veneciji. Njegovo književno djelovanje temelji se na dobrom poznavanju antičkih uzora i talijanske renesansne literature te, u manjoj mjeri, domaće književnosti. Isprva se javlja zbirkom uobičajenih petrarkističkih stihova (Pjesni ljuvene), koja će uz dramske tekstove u stihu (Tirena; Venera i Adon; Novela od Stanca) činiti sadržaj njegovih za života jedinih tiskanih knjiga (Mleci, 1551). Kroz desetak godina njegova posljednjeg boravka u Dubrovniku napisao je 12 kazališnih djela od kojih su, uz cjelovita tri tiskana teksta i Hekubu, neki poznati samo po naslovu (Pomet), a mnogi su nepotpuni (Dundo Maroje; Skup; Mande; Arkulin; Grižula) ili dostupni samo u fragmentima (Džuho Krpeta; Pjerin). U pastirskim igrama Tirena (1549), Venera i Adon i Grižula (1556), Držić miješa fantastičke, mitološke i realističke elemente, rustikalnu lakrdiju i idilični ugođaj, ne propuštajući priliku narugati se onodobnim dubrovačkim prilikama. Važno mjesto u njegovu opusu ima i scenska farsa Novela od Stanca (1550), no najboljim ostvarenjem, popularnim sve do danas, smatra se komedija Dundo Maroje. U njoj je stvorio čitavu galeriju likova obdarenih vlastitim govorom koji svojim karakterom i situacijama u koje upadaju pojačavaju brojne komične scene. Kroz dinamičnu i duhovitu radnju prikazao je, s mnogo satiričkog naboja, onodobne dubrovačke društvene navike, kao i neke karakteristike renesansnog života. Izdvaja se i eruditska komedija Skup, po uzoru na Plauta, na temu škrtosti, kao i prerada Euripidove tragedije Hekuba, koju obrađuje prema Dolceovu talijanskom prijevodu. Oba djela sadrže kritiku kako na račun viših dubrovačkih slojeva tako i dubrovačke vlasti, a ujedno potvrđuju političku notu kao važnu karakteristiku cjelokupnog Držićeva teatra. Njegovo djelo po kvaliteti ne zaostaje za najboljim ostvarenjima europske renesansne drame te predstavlja sam vrh hrvatskog dramskog stvaralaštva.