puhački (duhački) sastavi, grupe svirača puhaćih (duhaćih) glazbala. Imaju tisućljetnu tradiciju, spominje ih Biblija (jerihonske trublje), bili su uključeni u vojne postrojbe starih naroda, u srednjem vijeku fanfare i druga signalna glazbala upotrebljavana su u javnim svečanostima i ceremonijama, potom se udružuju cink, krumhorn i oboa, pa poprečna flauta, šumski rog i fagot. Ni brojem ni glazbalima sastavi nisu bili strogo određeni, ovisili su o mogućnostima, svrsi i želji skladatelja, kako to pokazuju na primjer Mozartovi divertimenti ili serenade za puhače (duhače). Od pojave opere postaju stalna grupa u orkestru. Danas ih čine razne slobodno sastavljene komorne grupe (od trija nadalje) i posebni orkestri. Ovi se po broju svirača dijele na male (desetak glazbala; solistički zastupljeni), srednje (tridesetak) i velike sastave (pedesetak svirača), a po namjeni ili organizatoru vojnički, vatrogasni, školski i sl. Katkad (u Francuskoj) ih se naziva fanfarama, kako se nazivaju i sastavi posebnih puhaćih (duhaćih) glazbala namijenjenih mladima.