Albrecht Dürer Autoportret s rukavicama, Madrid, Prado
Albrecht Dürer Majka Božja od Ružarija, Prag, Državna galerija
Dürer, Albrecht, njemački slikar i grafičar (Nürnberg, 21. V. 1471 – Nürnberg, 6. IV. 1528). Zlatarski zanat izučio je u radionici svojega oca Albrechta, a slikarstvo u radionici nirnberškoga slikara → Michaela Wolgemuta. Iz toga je razdoblja Autoportret, koji bogatstvom boja i razradom detalja odjeće pokazuje da je upoznao venecijansko slikarstvo. Tijekom drugoga putovanja u Veneciju i boravka u njoj upoznao je slikarstvo → Andree Mantegne. Otkrio je prirodu svježih boja i prostranih horizonata: krajolike, brojne studije cvijeća, biljaka i životinja koje je slikao cijeli život u prozračnim akvarelima i savršenim perspektivnim rješenjima. Mnogobrojni mu se akvareli čuvaju u bečkoj Albertini (Mladi zec, Mlin, Zalazak sunca, Studija cvjetne čaške). U Nürnbergu je otvorio vlastitu radionicu u kojoj je pretežito izrađivao bakroreze s prikazima iz svakodnevnoga života te slavne drvoreze izvanredne umjetničke snage i tehničke savršenosti (Apokalipsa, Velike muke, Marijin život, Male muke i dr.), u kojima je bio zaokupljen rješavanjem problema prikaza ljudskoga tijela. Njegove slobodno koncipirane kompozicije religioznoga sadržaja u prirodi s dubokim krajolicima i demistificiranim i svjetovnim pristupom temi predstavljaju remek-djela njemačkoga renesansnog slikarstva (Drezdenski oltar, Oltar Paumgartnerã, Oplakivanje, Poklonstvo kraljeva). Prvi je u njemačkom slikarstvu uzdignuo portret do samostalne slikarske vrste. Često je slikao sebe i svoj je lik ovjekovječio na više religioznih kompozicija. Mnogobrojni su autoportreti na kojima je, uz fizičke promjene na licu, bilježio postupno vlastito misaono sazrijevanje. Značajni su i portreti s tamnom neutralnom pozadinom (Portret oca) te portreti s krajolicima u pozadini i likovima u punoj plastičnosti u duhu prihvaćanja nove talijanske renesansne portretne sheme (Oswald Krell, Bračni par Tucher). Za ponovna boravka u Veneciji naslikao je Majku Božju od Ružarija (Rosenkranzfest), preuzevši venecijansku kompozicijsku shemu i najviše se približivši renesansnom idealu ljepote. Odbio je primamljive ponude venecijanskoga dužda da ostane u Veneciji; postao je slavan i tražen te je počeo primati mnogobrojne narudžbe (Portret mlade Venecijanke, Majka Božja s češljugarom). Kad se 1507. vratio u Nürnberg, njegova su se djela korjenito promijenila: linija, dotad bitan element njegova slikarstva, ustupila je mjesto širem i slobodnijem oblikovanju volumena s pomoću svjetla i tonskoga oblikovanja. Takvim monumentalnim stilom naslikao je Martirij deset tisuća, Uzašašće Marijino i koloristički nešto slabije Sv. Trojstvo. Neko je vrijeme bio dvorski slikar Maksimilijana I. (Trijumfalna povorka); minijaturama je uresio carev molitvenik i u više navrata portretirao cara. Nakon careve smrti putuovao je Nizozemskom (sačuvan je dnevnik putovanja i knjiga skica); upoznao je i portretirao Erazma Rotterdamskog. U pozno doba života sugestivnim je naturalizmom radio izražajne portrete (Jacob Muffel, Hieronymus Holzschuher) i veliki diptih Četiri apostola, gdje je na energičnim i impozantnim likovima izrazio svoju vjeru u novo, reformacijom preporođeno, doba kršćanstva. Pisao je traktate o slikarstvu, proporcijama, geometriji i sustavu utvrda. Njegova je umjetnička ličnost izrasla kao sinteza strastvene gotičke osjećajnosti i ljepote novih realističkih talijanskih renesansnih oblika. Silno je i sudbonosno utjecao na razvoj njemačkoga slikarstva.