džamija u Zagrebu
džamija (turski od arapskoga gami: onaj koji okuplja svijet), mošeja, muslimanska bogomolja. Prvu džamiju podigao Muhamed godine 622. u Kubi kraj Medine. Džamija je iznutra jednostavna; nasuprot glavnom ulazu nalazi se mihrab, urešena niša pred kojom se moli te mimber za propovijedi. Bogati ornament. Ispred džamije ograđeno dvorište s česmom (šadrvan), vitak, visok toranj minaret, s kojega mujezin poziva vjernike na molitvu. U čuvenoj džamiji u Meki je sveti kamen Ćaba. Takav tip džamije s trijemovima dobiva konačan građevni oblik u džamiji Omejida u Damasku s početka VIII. st. Najpoznatije džamije su: Omarova i El Aqsa u Jeruzalemu, obje iz VII. st., Ibn Tulunova u Kairu, IX. st., La Mezquita u Córdobi, VIII. st., a u Carigradu su Aja Sofija (bizantska bazilika iz VI. st., u XV. st. preuređena u džamiju), džamije Mehmeda Osvajača iz 1470, Sultana Bajazida iz XVI. st., Sulejmana Veličanstvenog iz 1556. i dr. Tijekom XVI. i XVII. st. javljaju se u dijelovima Hrvatske pod Osmanskim Carstvom (u Srijemu, Slavoniji, Lici, Krbavi i dalmatinskom zaleđu). Nakon rekristijanizacije nestaje u Hrvatskoj najveći dio džamija. U BiH se javljaju dva tipa džamija. Prvi tip, brusanska škola, sastoji se od središnje građevine s kupolom, trijemom i minaretom (npr. Ali-pašina i Careva u Sarajevu), te tip pravokutne, tlocrt s četverostrešnim krovom pokriven kupama ili kamenim pločama; strop ravan i dekoriran (npr. Magribija u Sarajevu, Roznamedžina u Mostaru).