ekskomunikacija (latinski excommunicatio: isključenje iz zajednice), izopćenje; crkvena kazna kojom se pojedinac, grupa, pokret, stranka, grad, narod, država i sl. isključuje iz zajednice vjernika. Prema katoličkom kanonskom pravu ekskomunikacija može biti privremeno isključenje od primanja sakramenata i crkvenoj službi, i potpuno isključenje iz crkvene zajednice i lišenje svih crkvenih blagodati i crkvenog pogreba. Razlozi za ekskomunikaciju mogli su biti različiti: krivovjerje, shizma, tiskanje i čitanje zabranjenih knjiga, vjenčanje ili krštenje djece u nekatoličkoj crkvi, pozivanje na svjetovnu vlast protiv odluka crkvene vlasti, izdavanje zakona i uredaba koje su u suprotnosti s interesima Crkve, oduzimanje crkvenih dobara itd. Prema novome kanonskom pravu razlozi su uglavnom krivovjerje i javna sablazan. U protestantskim i pravoslavnim crkvama odredbe o ekskomunikaciji analogne su katoličkima. Ekskomunikacija se javlja već u prakršćanstvu po ugledu na herem i niddah kod Židova i exsecratio i Diris devotio kod Rimljana. U srednjem vijeku ekskomunikacija se koristila kao sredstvo u borbi za svjetovnu vlast, te su se njome služili crkveni prelati i pape za diskvalificiranje političkih protivnika, a znali su ekskomunicirati i čitave narode.