urbar (srednjovj. lat.), prav. akt kojim se u feud. doba regulirao odnos između vlastelina i podložnika (kmeta). U hrv. krajevima najstariji u. potječu iz XIV. st. Do XVIII. st. svako je vlastelinstvo u Hrvatskoj i Slavoniji imalo vlastiti u. kojim su bile propisane kmetske obveze (podavanja i radne rente), često s podrobnim opisima kmetskih selišta i popisom obitelji koje na njemu žive. U vrijeme carice Marije Terezije izdani su jedinstveni urbari: 1756. za županije požešku, virovitičku i srijemsku (tzv. Slavonski u.), a 1780. za zagrebačku, varaždinsku i križevačku županiju (tzv. Hrvatski u.), kojima su bila zakonski ograničena feud. podavanja. Urbarijalni odnosi ukinuti su 1848, ali se razrješenje zemljišnih odnosa protegnulo sve do poč. XX. st. U. su dragocjeno pov. vrelo za proučavanje gosp., soc. i demografskih prilika u hrv. zemljama, kao i za lokalnu onomastiku i toponomastiku.