enklitika (naslonjenica, zanaglasnica), nenaglašena riječ (riječ bez vlastitog naglaska) koja se izgovara poslije naglašene riječi; naglašena riječ (naglasnica) sa svojim klitikama (nenaglasnicama: enklitikama i proklitikama) čini izgovornu (naglasnu) cjelinu. U hrv. standardnom jeziku imamo zamjeničke i glagolske enklitike te vezničko-upitnu li. Zamjeničke enklitike jesu nenaglašeni oblici ličnih zamjenica (genitivi me, te, ga, je, nas, vas, ih; dativi mi, ti, mu, joj, nam, vam, im; akuzativi me, te, ga/nj, ju/je/nju, nas, vas, ih) i povratne zamjenice (genitiv i akuzativ se, dativ si). Glagolske su enklitike oblici prezenta glagola biti (sam, si, je, smo, ste, su), prezenta glagola htjeti (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će) i aorista glagola biti (u tvorbi kondicionala: bih, bi, bi, bismo, biste, bi). U većim naglasnim cjelinama (koje sadrže više nego jednu naglašenu riječ) e. dolazi iza prve naglašene riječi ili iza glagola koji se na nju odnosi.