ep (grč. epos priča), opširno narativno djelo u stihovima. U epovima se ugl. obrađuju teme od iznimna značenja za zajednicu ili narod u kojima nastaju. Građa se crpi iz mitologije ili povijesti, kao i iz usmene predaje, legendi ili nekih društv. događaja, a glavni su junaci većim dijelom pov. ili izmišljene herojske ličnosti, kojima se pripisuju neke osobine usko vezane uz određenu zajednicu ili narod kojima pripadaju. Nakon uvoda (u kojem se pjesnik obično obraća muzama, bogovima ili vilama), ep najčešće počinje “in medias res”, kada je sama radnja već razvijena. Važnije karakteristike epa su opširno pripovijedanje i opisivanje, objektivnost, retardacije uz pomoć brojnih digresija, epizoda i ponavljanja te formulaičan način izražavanja. Po postanku ep može biti usmeni (narodni) ili pisani (umjetnički), a kao posebne vrste spominju se povijesno-herojski, religiozni, filozofski, idilični, životinjski, komični, didaktički i romantički ep. Od XVIII. st. ulogu i važnost epa u književnosti preuzima roman. U povijesti svj. književnosti izdvajaju se Gilgameš, Homerove Ilijada i Odiseja, indij. Mahabharata i Ramajana, Vergilijeva Eneida, engl. Beowulf, Firdusijeva Knjiga kraljeva (Šahnama), Pjesma o Rolandu, Pjesma o Cidu, Slovo o polku Igorevu, Pjesma o Nibelunzima, Kalevala, Danteova Božanstvena komedija, Ariostov Mahniti Orlando, Tassov Oslobođeni Jeruzalem, Camõesovi Luzitanci, Miltonov Izgubljeni raj, u novije vrijeme Goetheovi Hermann i Doroteja, Klopstockov Mesija, Byronov Childe Harold, Puškinov Evgenij Onjegin i Mickiewiczev Gospodin Tadija. U hrv. književnosti među najbolje epove ubrajaju se Marulićeva Judita, Gundulićev Osman, Razgovor ugodni naroda slovinskog A. Kačića Miošića, Reljkovićev Satir, Grobničko polje D. Demetra, Smrt Smail-age Čengića I. Mažuranića te Nazorov Medvjed Brundo.