 |
|
| Službeni naziv: | Eritreja, Eritrea |
| Površina: | 121 144 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 1998): 3 879 000 (32 st./km2); 18% gradsko |
| Glavni grad | Asmera (Asmera), 367 300 st. (1991) |
| Upravna podjela | 10 provincija |
| Službeni jezik | tigrinja i arapski |
| Valuta | nakfa = 100 centa |
Eritreja, država u si Africi, graniči sa Sudanom na S i Z, Etiopijom na J i JI te Džibutijem na JI; izlazi na Crveno more, kopneni dio ima 1151 km obale, a otoci još 1083 km.
Prirodna obilježja
Massawa
U prirodnogeografskom smislu u E. možemo razlikovati tri gl. cjeline. Sred. dijelom zemlje, manje-više usporedno s obalom Crvenoga mora, pruža se uzak gorski niz prosječne visine o. 2000 m, zapravo najsjeverniji ogranak Etiopskoga gorja (visočja). Visočje je ispresijecano dolinama tokova s duboko usječenim strmim stranama. Najviši vrh, Soira (3013 m), nalazi se u sred. dijelu gorja. Prema S visočje prelazi u nešto šire i niže (700–1400 m) brdovito područje. Prema I plato se strmo spušta u priobalnu ravnicu, u s dijelu široku 15–50 km, a na J i nešto širu, tako da obuhvaća i Danakilsku nizinu čiji su najniži dijelovi depresija (-116 m, uz granicu s Etiopijom). Priobalna i Danakilska nizina na Z oštro su ograničene rasjedno predisponiranim strmcem prema visočju koje stoga predstavlja ozbiljnu zapreku povezivanju priobalja i unutrašnjosti. Ovoj regiji pripada i otočje Dahlak, skupina od preko 100 koraljnih otoka od kojih je samo nekoliko stalno naseljeno. Treću cjelinu čini valovita visoravan (o. 500 m), koja se pruža z od visočja prema granici Sudana. Klima u velikoj mjeri ovisi o reljefu. Na obali Crvenoga mora sr. godišnja temp. doseže 30 °C, a padaline se kreću u rasponu 150–250 mm. U gl. gradu, koji je od obale udaljen 60-ak km, ali je na 2300 m n. m., sr. godišnja temp. je 17 °C, i padne više od 500 mm kiše. Najviši dijelovi visočja primaju i više od 600 mm padalina, prema unutrašnjosti i SZ količina se smanjuje, budući da većinu vlage donose ji pasati. Ljeto je vlažniji dio godine. U unutrašnjost Danakilske zavale kiše gotovo i nema. Najvlažniji dijelovi visočja su savansko područje s rijetkim drvećem i grmljem; prema sušim područjima trave su sve oskudnije, ponegdje rastu samo sezonski, dok najsuši dijelovi imaju polupustinjska i pustinjska obilježja. Visočje odvodnjavaju četiri veće rijeke i brojni manji tokovi, međutim većina ih sezonski presušuje. Prema Z teku Takaze (ili Satit) i Gash, obje pritoci r. Atbaraha, povremenog pritoka Nila. Gash dospijeva do Atbaraha samo u sezoni kiša. Na S su Anseba i Baraka, koje završavaju u močvarnom području u i Sudanu. Slijevu Crvenoga mora pripada nekoliko kratkih povremenih tokova.
Stanovništvo
izbjeglice
izbjeglički logor
Stanovništvo Eritreje dosta je raznoliko. Najbrojniji su pripadnici naroda Tigrinja, koji čine približno polovicu od gotovo 4 mil. st. Oko jedne trećine st. odnosi se na Tigre, a ostatak na brojne manje etničke skupine: Kunama, Afar, Saho i dr. Služb. jezici su tigrinja i arapski, od ostalih je najzastupljeniji tigre, oko gl. grada u upotrebi je i talijanski, a na Z nilotski jezici. Raspored st. u velikoj je mjeri predodređen prir. uvjetima. Na visočju, koje zauzima oko 1/4 površine, živi oko pol. st. U i i z nižim predjelima prevladava pretežno polunomadsko stočarsko st. koje se samo mjestimično bavi poljodjelstvom. Pravi nomadi žive u s dijelovima zemlje. Urbani život najznačajnije se razvio u doba kolonijalizma, kada su Talijani osnovali Asmaru, gl. grad, a uza staru luku Massawu izgradili i novu, Assab (Aseb), danas drugi po veličini grad u zemlji (39 600 st.). Potkraj kolon. razdoblja E. je bila najurbaniziranija zemlja Roga Afrike (o. 15% urbanog st.), a taj se udio do danas nije bitno povećao (danas je 18%). Pridošlo stanovništvo u gradove ugl. je zamijenilo odseljene Talijane i ostalo odseljeno st. Broj st. povećavao se 1990–98. po stopi od 30‰ godišnje. To je posljedica vrlo visoke rodnosti (>40‰) praćene smrtnošću od 12–14‰. Povećanju populacije pridonosi i postupan povratak izbjeglica, većinom iz Sudana, kamo su pobjegle zbog ratnih sukoba u doba osamostaljenja, ali i kasnijih nemira. Računa se da je potkraj 1999. u Sudanu bilo još o. 250 tis. izbjeglica. Očekivano trajanje života je kratko – 51 g. St. starije od 65 g. čini samo 3% populacije, a mlađih od 15 g. je 43%. U vjerskom sastavu većinu čine muslimani (69,3%). Značajna je samostalna Eritrejska ortodoksna crkva. Manjine čine katolici, kopti i pripadnici tradicijskih vjerovanja. Obrazovni sustav osnovali su Talijani, unaprijedili Britanci, ali je u velikoj mjeri razoren dugogodišnjim ratom za samostalnost. Velik broj djece nije dobio osnovno obrazovanje. Nepismeno je oko 1/3 muškog i 2/3 ženskog st. Sveučilište je u Asmari (osn. 1958, status priznat 1968).
Gospodarstvo
sagovi
Nakon što je 1993. postala samostalna država, E. se suočava s problemima malene, vrlo siromašne zemlje. Dugogodišnji rat za samostalnost, započet još 1960-ih, nanio je velike štete ionako slabo razvijenoj industriji i infrastrukturi. Gospodarstvo u velikoj mjeri ovisi o samoopskrbnoj poljoprivredi, koja zapošljava gotovo 4/5 st., ali koja ne osigurava dovoljno hrane za vlastite potrebe, pa os. u sušnijim godinama preživljavanje st. ovisi o vanj. pomoći. Put prema razvoju otežan je zastarjelošću postojeće ind., nedostatkom sredstava za osnovne investicije, nepismenošću, odn. nedostatkom obrazovane radne snage, ali i nemirima oko otvorenih graničnih pitanja s Etiopijom. Sve to čini Eritreju jednom od deset najsiromašnijih zemalja svijeta s BNP-om od 200 USD/st. Poljoprivreda je najvažnija grana gospodarstva po broju zaposlenih, ali u BNP-u sudjeluje slabo zbog niske produktivnosti uzrokovane sušom, erozijom i zastarjelim metodama. Gl. usjevi: sorgum, proso, ječam, kukuruz i druge žitarice, a u stočarstvu koze i ovce, nešto goveda, na Crvenome moru ribarstvo je značajno, ali nedovoljno razvijeno. Potencijalno najveće rudno bogatstvo je nafta, koja je otkrivena još u kolon. doba, ali se danas ne eksploatira. Tradicija Eritreje je proizvodnja soli u Kobaru, a od ostalih ruda ima nešto bakra, zlata, potaše, željezne rude. Ind. se svodi na preradu poljoprivr. proizvoda – prehrambena, tekstilna, kožarska. U Assabu je rafinerija nafte. Vrijednost uvoza mnogostruko je veća od izvoza. Izvoze se stočarski proizvodi, sorgum, tekstil, a uvozi sva industr. roba, hrana, nafta i prerađevine. U izvozu gl. su partneri Etiopija i Sudan, a uvozi se iz Saudijske Arabije, Italije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Etiopije. Gl. luka Massawa, Assab je gl. tranzitna luka za Etiopiju koja je osamostaljenjem Eritreje ostala bez morske obale.
BNP (1998) 781 mil. USD
Udio BDP-a po sektorima (1997):
poljoprivreda 9%, industrija 30%, usluge 61%
Udio zaposlenih po sektorima (1998):
poljoprivreda 78%, ostalo industrija i usluge
Nezaposlenih (1999) 50%
Realan rast gospodarstva (1993–97) 5,2%/god.
Uvoz (1997) 489,4 mil. USD
Izvoz (1997) 52,9 mil. USD
Povijest
Oko ←1000. na područje današnje E. useljavaju semitska plemena iz j Arabije i osnivaju Kraljevstvo Aksum, koje je koncem IV. st. obuhvaćalo E. i etiopsku pokrajinu Tigre. Kraljevstvo Aksum dospijeva u X. st. pod etiopsku vlast; u XVI. st. E. postaje poprište sukoba između Turaka i Portugalaca. God. 1557. Turci su okupirali Massawu i držali je, s prekidima, više od tri stoljeća. Nakon izgradnje Sueskoga kanala, E. postaje predmet zanimanja eur. kolon. sila. God. 1882. Talijani osvajaju Assab te 1885. Massawu; nakon proširenja stečevina u ratu s Etiopijom, utemeljili su 1890. koloniju Eritreju. Nakon aneksije Etiopije 1936. Talijani su upravno povezali Eritreju s etiopskim pokrajinama Aussom, Danakilom i Tigrom; 1936–41. E. je u sastavu Talijanske Istočne Afrike. Brit. uprava 1941–52, kada E. pristupa federaciji s Etiopijom. Etiopski car Haile Selassie I. ograničava autonomiju E., a 1962. ukida federaciju i pretvara E. u etiopsku pokrajinu, što je dovelo do oružanog ustanka, a borba za odcjepljenje Eritreje nastavila se i nakon ukidanja carskog režima u Etiopiji 1975. Godine 1991. potpisan je mirovni sporazum s Etiopijom čime Eritreja de facto postaje neovisna država, što se potvrdilo i na referenduma za neovisnost 1993. Prvi je predsjednik (od 1991) Isaias Afewerki, prvak Eritrejske narodnooslobodilačke fronte /EPLF/). Rat s Etiopijom 1998–2000.