etika (prema grč. ethikos moralan) 1. Svjesno čovjekovo vladanje ocijenjeno s moralnog stajališta dobro – zlo. Skup načela koja zajednica ili pojedinac ocjenjuju dobrim ili zlim. 2. Ćudoređe, znanost o moralu, filoz. disciplina koja proučava ljudsko vladanje i kriterije vrednovanja. Javlja se u antici: intelektualistička etika – Sokrat, metafizička etika – Platon, eudaimonia – Aristotel, epikurejstvo, stoicizam. Renesansa zastupa stajalište da se e. osniva na prir. razumu. Moralni filozofi XVIII. st. u Engleskoj drže da u čovjeku djeluju egoistični i altruistični instinkti s urođenim “moralnim osjećajem”, a u prosvjetiteljstvu se priznaje evolucijski karakter etičkih normi, koje se unapređuju odgojem. Engl. utilitaristi etiku zasnivaju na koristi pojedinaca koja se podudara s općom koristi. Klasičnu poziciju razvija I. Kant načelom Kategoričkog imperativa s maksimom o usklađivanju individualnog i općeg dobra.